ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

Rana izloženost mačjem urinu uzrokuje manju vjerojatnost da će miševi pobjeći mačkama

Rezultati novog istraživanja s A.N. Severstov Instituta za ekologiju i evoluciju u Rusiji, predstavljeni na godišnjem susretu Društva za eksperimentalnu biologiju u Pragu, objašnjavaju zašto miševi, koji su u ranoj životnoj dobi izloženi mirisu mačjeg urina, ne uspijevaju izbjeći svojim mačjim predatorima kasnije za života.

Voditeljica tima Dr. Vera Voznessenskaya, jedna od vodećih istraživačica ove studije otkriva kako bismo napokon mogli doći do odgovora zašto se i mačke i miševi simultano nalaze u našoj blizini, hraneći se našom hranom i ostacima, a da pri tome ne izbjegavaju jedni druge.

Rana izloženost mladih miševa mirisu mačjeg urina osigurava njihov poraz

Miševi koji su izloženi snažnom i opornom mirisu mačjeg urina rano u životnoj dobi ne uspijevaju izbjeći mačke kasnije u životu, a razlog bi tome mogao biti taj da normalizacija ovog mirsa u ranoj dobi za miševe rezultira manjom vjerojatnošću izbjegavanja istoga kasnije i konačno pogubnim porazom u zahvatu mačjih pandži.

„Zato jer mladi miševi (mlađi od dva tjedna) piju mlijeko dok su izloženi mirisu, oni doživljavaju pozitivno potkrepljenje“, kaže Dr. Vera Voznessenskaya s A. N. Severtsov Instituta za ekologiju i evoluciju. „Iz ovog razloga oni ne izbjegavaju mačke kada su izloženi mačjem mirisu kasnije“.

Kada su bebe miševi (mus musculus) izloženi moćnom mirisu mačjeg urina, oni ne bježe i ne sakrivaju se od mačjih predatora jednom kada su suočeni s njima u odmakloj životnoj dobi. Kada odrastaju u blizini zamjetljivog mirisa, kasnije u životu pokazuju manje znakova straha i iz toga razloga manja je vjerojatnost da će ga izbjegavati kada ga kao odrasli susretnu, iako je njihova fizička osjetljivost na njega povišena prošlom izloženošću.

„Bebe miševi izloženi mačjem urinu tijekom tog kritičnog perioda – od oko dva tjedna do 28 dana od rođenja – jednostavno ne osjećaju potrebu izbjegavati isti miris“.

Molekula u mačjem urinu izaziva bihevioralne i hormonalne reakcije u miševima

Čini se kako su u kontinuiranoj igri miševa i mačaka, mačjih lovaca protiv plijena glodavaca, mačke napokon razvile i kemijski rat koristeći se vlastitim urinom radi poboljšanja svog lovačkog uspjeha.

Istraživači su identificirali molekulu u urinu koja je utječe na ponašanje kao L-Felinine, jedinstvenu aminokiselinu koja sadrži sumpor. Kada neuroni za detekciju kemikalija u miševima detektiraju ovaj miris, to obično izaziva porast u razinama hormona. „To je nešto što je egzistiralo u mačkama i miševima tisućama godina“.

„Već smo znali da miris utječe na reprodukciju u miševima: u stvari, ova molekula (L-Felinine) sposobna je spriječiti sposobnost ženki da zatrudne i reducirati veličinu legla,“ objašnjava Dr Voznessenskaya.

Dok rano izlaganje izmjenjuje njihovo bihevioralno očitovanje na mačji miris, miševi ipak doživljavaju psihološke i hormonske odgovore. „U stvari, miševi koji su iskusili miris pokazali su naglašene reakcije na mačje mirise. Podizanje razina kortikosterona je urođen odgovor. To znači da se čini da rana iskustva s organom za njuh u vezi s mačjim urinom proizovde disocijaciju u odgovoru na mirise predatora na bihevioralnoj i hormonskoj razini kasnije u životu.

Rezultati otkrivaju pozitivnu evolucijsku adaptaciju

Premda naizgled negativna, ovo bi mogla biti evolucijska adaptacija od strane miševa s elementom beneficije, kaže Voznessenskays.

„Dobivate viši odgovor, ali manje ponašanja“, tvrdi, „i ovakvo je navikavanje vjerojatno korisno za miševe; ne mogu pobjeći, jer moraju živjeti oko ljudi i hrane. A mačke također žive oko ljudi“.

Rezultati navedenog istraživanja objašnjavaju nam prisutnost naših mačjih ljubimaca kao i njihovih prirodnih neprijatelja u blizini našeg kuhinjskog stola. Oni nam također pokazuju i kako se sama priroda u sklopu s evolucijom pobrinula za održavanje i očuvanje hijerarhije prehrambenog lanca pri čemu i sastavne molekule u mačjem urinu osiguravaju stabilnost ove konstrukcije.

Izvori: Sebiology.org

Podijeli.