ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

Strukturu sluha i sličnost s čimpanzama

Rolf Quam asistent i profesor antropologije na Sveučilištu Binghamton vodi međunarodni istraživački tim koji rekonstruira aspekte percepcije zvuka na nekoliko pojedinačnih fosila hominina (ranog čovjeka) s nalazišta Sterkfontein i Swartkrans u Južnoj Africi.

Istraživanje unutrašnje anatomije uha napravljeno je na temelju CT snimaka i kompjutorske virtualne rekonstrukcije. Rezultati pokazuju da su rane ljudske vrste Australopithecus africanus i Paranthropus robustus, koje su živjele prije dva milijuna godina, imale slušne sposobnosti slične čimpanzama ali s malim razlikama koje ih približavaju čovjeku.

Ljudi se , uključujući i čimpanze, razlikuju od ostalih primata, po tome što imaju bolji sluh koji obuhvaća širi raspon frekvencija, generalno između 1.0-6.0 kHz. Unutar tog frekvencijskog raspona, koji uključuje većinu zvukova koji se stvaraju tijekom govora, čimpanze i većina drugih primata u usporedbi s čovjekom gube osjetljivost na zvuk.

„Mi znamo da je struktura sluha ili audiogram kod čimpanza i ljudi različita jer su im sposobnosti sluha mjerene u laboratorijima,“ kaže Quam. „Stoga smo bili zainteresirani da pronađemo kad se u evolucijskom razvoju pojavila struktura sluha nalik ljudskoj.“

Slušne sposobnosti gotovo identične ljudskim

Quam i kolege prije ovog proučavali su sposobnosti sluha na nekoliko fosila hominina (ranog čovjeka) s nalazišta Sima de los Huesos (Jame kostiju) na sjeveru Španjolske. Fosili su stari oko 430,000 godina i pretpostavlja se da su preci kasnih neandertalaca. Slušne sposobnosti Sima čovjeka gotovo su identične ljudskim. Suprotno tome, mnogo stariji uzorci iz Južne Afrike imaju slušnu strukturu sličniju čimpanzama.

Kod fosila iz Južne Afrike područje najveće osjetljivosti sluha pomaknuto je prema nešto višim frekvencijama u usporedbi s čimpanzama, a hominin (rani čovjek) pokazuje da ima bolji sluh i od čimpanze i od čovjeka u rasponu od 1.0-3.0 kHz. Čini se su takve slušne sposobnosti posebno prikladne za život u savani. Na otvorenom zvučni valovi ne putuju tako daleko kao u tropskim šumama pa je komunikacija na kratke udaljenosti u korist savana.

Slušne osobine prilagođene životu u savani

„Znamo da su te vrste naseljavale savane jer im se 50 posto prehrane sastojalo od hrane koja se mogla pronaći na otvorenom“ kaže Quam. Istraživači se raspravljaju da je takav oblik slušnog sustava preferirao komunikaciji na kratke udaljenosti na otvorenom.

To zvuči poput jezika. Znači li to da je rani čovjek imao jezik? „Ne“ kaže Quam. „Ne raspravljamo se oko toga. Svakako su mogli glasovno komunicirati. Svi primati to rade ali ne tvrdimo da su imali u potpunosti razvijen jezik što podrazumijeva simbolički sadržaj.“

Paleontolozi žučno raspravljaju o tome kad se pojavio jezik

Pitanje pojava jezika jedno je od najžešćih pitanja u debatama paleoantropologa, grane antropologije koja proučava ljudsko porijeklo, jer se sposobnost govornog jezika najčešće povezuje uz ljudska svojstva. Među antropolozima postoji opći dogovor da mala veličina mozga, anatomija glave slična majmunu i vokalni trakt kod ranog čovjeka ukazuju da najvjerojatnije nisu imali sposobnost govora.

„Osjećamo da naše istraživanje ima značajan potencijal da pruži nove uvide kad se kod ljudi razvijao slušni sustav te kad smo razvili govor,“ kaže Quam.

Ignacio Martinez suradnik na istraživanju kaže, „Vrlo smo sigurni u vezi s rezultatima i našom interpretacijom. Posebno je značajno kad nekoliko nezavisnih istraživanja potvrđuju dosljednost interpretacije.“

Na pitanje kako će ovi rezultati uspoređivati s pojavom nove ljudske vrste, Homo naledi, što je prije dva tjedna objavljeno s drugog nalazišta u Južnoj Africi Quam kaže „Bit će stvarno interesantno proučavati slušne oblike te nove vrste.“ kaže Quam.

Istraživanje je objavljeno 25.9.2015. u časopisu Science Advances.

Izvor: ScienceDaily

Podijeli.