ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

Bračni parovi imaju sličnu DNK strukturu

Što vas je privuklo vašem suprugu ili supruzi? Njegov osmijeh? Njezine oči? Činjenica da citira Geame of Thrones u snu, baš poput vas? Upoznali ste se u šahovskom klubu na fakultetu? Što ako se jedna od sličnosti koju dijelite nalazi na puno dubljoj razini, zapravo, na samoj staničnoj razini?

Nova studija s University of Colorado-Boulder pokazala je veću vjerojatnost pronalaska sličnosti u DNK strukturi kod supružnika nego u DNK strukturi parova nasumično odabranih prolaznika. Rezultati studije objavljeni su u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.

Kao što znamo, DNK, odnosno deoksiribonukleinska kiselina, osnovna je molekula na kojoj se temelji nasljeđivanje i odgovorna je za prenošenje nasljednog materijala i osobina.

Znanstvenici su radili s uzorkom kojeg je činilo 825 parova Amerikanaca, bijelaca, ne-hispanskog podrijetla. Genom svakog sudionika bio je uspoređen s onim njegova supružnika te genomom dvoje nasumično odabranih ljudi. U konačnici, studija je usporedila otprilike 1,7 miljuna polimorfizama u jednom nukleotidu (engl. single nucleotide polymorphism – SNP, dalje u tekstu: jednonukleotidni polimorfizam).

Molekula DNK se na mjestima gdje se nalazi jednonukleotidni polimorfizam razlikuje između jedinki iste vrste ili unutar jedne jedinke.

Polimorfizam nastaje procesom mutiranja koje se može dogoditi spontano, zatim pri staničnoj diobi pogrešnim djelovanjem DNK polimeraze, zbog izlaganja radijaciji i kemijskim mutagenim sredstvima te utjecajem virusa. Ako se mutacija dogodi u spolnim stanicama i ne dođe do popravka promijenjenog slijeda DNK, ta mutacija prenosi se dalje na potomstvo te se širi unutar populacije.

Provedeno istraživanje pokazalo je kako parovi jedni s drugima dijele puno sličniju strukturu DNK nego s nasumično odabranim ljudima.

„Poznata je činjenica kako ljudi stupaju u brak s partnerima sličnima sebi“, izjavio je autor studije Benjamin Domingue. Međutim, uzevši u obzir genetiku i genetske predispozicije, pitanje jest parimo li se ipak na kraju nasumično ili ne.

Populacijska genetika, koja se bavi proučavanjem genetičke strukture populacije odnosno analizom učestalosti gena i genotipova u prirodnim populacijama kao i čimbenicima koji ih određuju, tvrdi kako je parenje nasumično. Znamo kako ovo ipak nije potpuno istinito, pošto ljudi uglavnom imaju kriterije prema kojima biraju s kime će se pariti. Stoga će daljnje proučavanje partnera na genetskoj razini nastojati doprinijeti oblikovanju modela koji će se koristiti u stvaranju preciznijih predviđanja i tvrdnji po tom pitanju.

S druge strane, istraživači su isto tako upoznati s tzv. probranim, odnosno preferencijalnim parenjem, gdje karakteristike poput obrazovanja i financijskog stanja također igraju ključnu ulogu. Primjerice, dvoje čistača javnih površina bili će vrlo sretni zajedno, kao i dvoje odvjetnika. Međutim, manje je vjerojatno da će čistač javnih površina i odvjetnica, ili obrnuto, zbog velikih razlika u obrazovanju i prihodima biti sretni kao par. Ovom primjeru nije cilj omalovažavati određene profesije, niti umanjivati važnost i težinu obavljanja bilo kakvog posla, pa tako ni odvjetničkog.

Ovim istraživanjem znanstvenici su utvrdili kako parenje temeljem sličnog genetskog materijala objašnjava oko 10% preferencijalnog parenja na temelju obrazovanja. Iako genetika ostaje faktor u odabiru partnera, njena uloga ipak nije toliko velika.

Predmetna studija, sama po sebi, ne dokazuje ništa posebno, niti svjedoči o nekim velikim otkrićima. Međutim, njen značaj leži u otvaranju prostora za daljnja istraživanja koja nam mogu dati odgovore na ostala pitanja, poput onih biramo li također i prijatelje na temelj sličnosti u DNK strukturi.

Prema provedenom istraživanju iz 2012. godine, jedan od dvanaest brakova u SAD-u bio je među-etnički. Time se dovode u pitanje rezultati istraživanja o odabiru partnera temeljem slične DNK strukture, a u budućnosti uzorci istraživanja morati će svakako biti reprezentativniji te uključiti sudionike koji predstavljaju različite osobine i oslikavaju rastuću multikulturalnost u pojedinim zemljama i svijetu. Analiza polimorfizama u jednom nukleotidu mogla bi nam također otkriti koje karakteristike ljudi uzimaju u obzir pri ulasku u romantične ili platonske veze.

Sve u svemu, genetika je jako mlada znanost, a DNK materijal takav da se stalno mijenja, kako zbog poznatih, tako i zbog razloga koji su nam još uvijek nedokučivi. Ipak, u današnje vrijeme, uz napredovanje znanosti i tehnika koje omogućavaju „isčitavanje“ podataka iz našeg genoma, odgovori na mnoga pitanja o našem postojanju i evoluciji puno su nam bliža nego što to mislimo.

Izvor: IFLsci

Podijeli.