ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

Josip Tomljenović: Ne postoji osoba koja zbog svojih teškoća mora biti segregirana i izolirana

Udruga za promicanje inkluzije je nevladina, neprofitna i humanitarna organizacija osnovana u Zagrebu u listopadu 1997. godine. Aktivnosti Udruge temelje se na filozofiji inkluzije, prema kojoj osobe s intelektualnim teškoćama imaju pravo biti ravnopravni i aktivni članovi društva. Udruga aktivno sudjeluje u Projektu transformacije i deinstitucionalizacije Centra za rehabilitaciju Stančić i Centra za rehabilitaciju Zagreb kojim se ostvaruje značajan napredak u sferi društvenih znanosti i reforma sustava socijalne skrbi.

Objavljujemo intervju s Josipom Tomljenovićem, zastupnikom osoba s intelektualnim teškoćama. Josip je odgovoran za interese osoba koje zastupa, promiče socijalnu interakciju i uključenost te pruža podršku pri izboru i korištenju resursa zajednice.

Josipe, kao što sam te predstavio, ti aktivno radiš na promicanju inkluzije, reci nam više o sebi i što te je privuklo ovom plemenitom pozivu?

Zovem se Josip Tomljenović, po struci sam prvostupnik radne terapije i već sedam godina radim u Udruzi za promicanje inkluzije, a svoj angažman započeo sam kao asistent u jednom stanu gdje je živjelo nekoliko osoba s višestrukim i težim teškoćama te sam kasnije postao zastupnik. S obzirom na moje radno iskustvo i sklonosti, posebnu pozornost u zastupničkom radu posvetio sam također osobama kojima je potrebna veća podrška pri uključivanju u aktivnosti. Osobe s kojima radim uglavnom trebaju sveobuhvatnu podršku kroz 24 sata.

Rad u inkluziji odabrao sam prvenstveno zbog toga što želim raditi na transformaciji društva i borbi za prava osoba koje su bez svoje krivice lišene mogućnosti osobnog izbora, marginalizirane i socijalno isključene. Filozofiju inkluzije i osobno usmjereni pristup smatram pravim načinom rada jer u institucijama (stacionarnim domovima socijalne skrbi) nije moguće ostvariti nikakav napredak u rehabilitaciji ljudi. Struka i dalje ima problema s prihvaćanjem činjenice da život u segregiranim uvjetima nije opcija koliko god se mi trudili da poboljšamo kadar ili načine rada, a to se pogotovo odnosi na situacije u kojima se zadovoljavaju samo bazalne fiziološke potrebe korisnika i ne razvijaju njihove mogućnosti i kapaciteti. Kroz procese deinstitucionalizacije i transformacije ovi ljudi dobivaju priliku za dostojanstven život i jako me veseli što mogu biti aktivan sudionik tog procesa.

U okviru projekta „Transformacija i deinstitucionalizacija Centra za rehabilitaciju Stančić i Centra za rehabilitaciju Zagreb“ u sklopu kojeg je planirana regionalizacija dijela korisnika, Udruga za promicanje inkluzije od travnja 2013. provodi program organiziranog stanovanja u Pakracu i Lipiku, možeš li nam reći više o tom procesu i koja je tvoja uloga u njemu?

Udruga u kojoj radim sudjeluje u više projekta, a „Transformacija i deinstitucionalizacija Centra za rehabilitaciju Stančić i Centra za rehabilitaciju Zagreb“ posebno je aktualan i značajan proces. Regionalizaciju smo započeli s idejom da se ljudi koji izlaze iz institucija vrate u regije iz kojih potječu i tamo ih se integrira u društvo. Osim što na ovaj način senzibiliziramo ostatak Hrvatske i promičemo inkluziju izvan zagrebačke regije, otvaramo nove usluge i radna mjesta što je u trenutnoj ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj situaciji jako pozitivan faktor. Za uspjeh ove ideje od velike je važnosti uspješna suradnja i podrška koju udruga dobiva od roditeljske udruge Latica i lokalne zajednice.
S regionalizacijom u okviru organiziranog stanovanja u Lipiku i Pakracu započeli smo u travnju 2013. godine. Ja ću vam govoriti o svojim iskustvima iz Pakraca gdje sam od početka aktivno uključen u rad s troje ljudi koji su nakon 30 godina izašli iz institucija.

Molim te da nam predstaviš ljude koji su smješteni u novoj zajednici i opišeš situaciju koju si zatekao po njihovom izlasku iz institucije.

Iz centra za rehabilitaciju Stančić u našu stambenu zajednicu došla su trojica s teškim i višestrukim teškoćama te velikim problemima čak i u osnovnoj komunikaciji. Prilikom prijema korisnika dobili smo informacije da su osobe bile fiksirane i sputavane uz dozvolu psihijatra. Radi se o situacijama koje su opisane i u izvješću europske Komisije za sprečavanje torture, čiji su članovi imali prilike obići institucije socijalne skrbi, a među ostalima, i Centar za rehabilitaciju Stančić, u kojem su, kako se navodi u izvješću, vrlo loši uvjeti života osoba s intelektualnim teškoćama. Kvaliteta života i usluge ne ovisi samo o fizičkim uvjetima, već i o kadrovskim. Možemo govoriti o nedostatku stručnog i drugog kadra te ustaljenom načinu rada u instituciji s velikim brojem korisnika na jednom mjestu. No, sve to nam nije opravdanje da obezvređujemo njihovo ljudsko dostojanstvo.

Prva večer u stanu pokazala je kako ljudi imaju intenzivan strah od kreveta povezan s gore spomenutom praksom, a u skladu s time bila je prisutna i atrofija mišića. Korišteni su zastarjeli psihofarmaci te je primijećeno slabije djelovanje zbog dugogodišnjeg korištenja i razvijenog imuniteta. Terapija je naknadno promijenjena te se postigao puno bolji rezultat. Kod sve trojice postojala su nepoželjna ponašanja, fiksacije i autoagresija kao i vidljive posljedice socijalne isključenosti i fizičke manifestacije izoliranog života. Bilo je potrebno nekoliko dana da se naviknu na nove uvjete. Od dolaska u stan više nisu vezani i sputavani te su normalne putine zbog redovitijih izlazaka.

S obzirom na to da zastupaš uključivanje u smislene aktivnosti i širu društvenu zajednicu, molim te da nam kažeš u koje su aktivnosti ovi ljudi uključeni?

Normalno je da smo neposredno po njihovom doseljenju određeno vrijeme proveli u intenzivnoj podršci i prilagodbi na nove uvijete. Naknadno smo započeli sa šetnjama po gradu i socijalizacijom. Također, uz adekvatan stupanj podrške, ljudi su uključeni u aktivnosti u svome domaćinstvu, kupovinu namirnica i društvene događaje. Kako se rado o vrlo zahtjevnim ljudima koji su prije tek nekoliko mjeseci započeli svoj život u zajednici planiramo provesti dosta vremena u prilagodbi na nove uvjete, druženju te pružanju podrške s ciljem savladavanja jednostavnijih zadataka, a sve s ciljem stvaranja kvalitetne baze za napredak u budućnosti.

Postoji li nešto što želiš posebno istaknuti kao pozitivan napredak? Također, molim te da nam opišeš najbitnije izazove i perspektive za napredak.

Najbitnije je da se smanjuje učestalost nepoželjnih ponašanja, a neki ljudi svoje fiksacije zamjenjuju aktivnostima poput slušanja glazbe, što je jako pozitivno. Nove okolnosti su pogodovale većem stupnju socijalizacije. Obitelji, koje su isprva bile skeptične, sada su zadovoljne i jako im je drago zbog procesa deinstitucionalizacije. Osobno sam ih kontaktirao i čuo pozitivne dojmove i promjenu stava. Ovo pokazuje da je potrebno što više prezentirati rad službe i rezultate koji se postižu kod osoba koje primaju podršku budući da često raspršujemo početnu skepsu nakon što naš rad učinimo transparentnim. Kod sve trojice uspostavljen je normalan san i na njima se vidi zadovoljstvo te izostanak autoagresije.

Ono što bih naglasio sa svoje strane, jako mi je drago što su naši ljudi konačno dobili priliku za normalan život. U instituciji su pokazivali nepoželjne oblike ponašanja zbog nemogućnosti sustava da zadovolji njihove potrebe i uspostavi kvalitetnu komunikaciju. U novim uvjetima života i rada ovo je moguće i moja je želja da se ovo omogući svim ljudima, a da je to moguće dokazali smo upravo svojim radom u Pakracu. Najveći izazov i perspektiva je uključivanje ovih ljudi u nove aktivnosti i nadogradnja socijalnih odnosa. S obzirom na to da su ljudi u instituciji proveli tri desetljeća planiramo proširiti spektar njihovih iskustava kako bi mogli donositi što samostalnije odluke, živjeti na samoodređeniji način i birati opcije. Također, moramo raditi na otkrivanju njihovih talenta i interesa s ciljem uključivanja u smislene aktivnosti i hobije.

Josipe, sigurno imaš puno obaveza kao zastupnik više osoba i ne možeš nastaviti tako intenzivan angažman kao u početku. Tko nastavlja ovu priču i surađuje s tobom na provedbi ovih ciljeva?

Hvala na ovom pitanju, smatram da je jako interesantno s obzirom na to da ljudi koji sada rade kao asistenti do sada nisu bili u neposrednom kontaktu s ljudima s ovakvim spektrom poteškoća, ali su vrlo dobro prihvatili situaciju i motivirani su za rad. Drago mi je što su iskustva koja sam prenosio na njih urodila plodom pa su se odlično snašli u ovoj situaciji. Prije izlaska ljudi iz institucije obavljen je izbor mladih nezaposlenih ljudi iz regije koji su pokazali volju i želju za ovakav posao – što je po meni najvažnije – a do sada nisu imali nikakvog iskustva. Potom je Centar za obrazovanje odraslih Validus proveo edukaciju i novi kadar je osposobljen. Prva dva tjedna po preseljenju su predstavljala najveći izazov. Osobno sam ta dva tjedna proveo s njima u kući kako bih imao mogućnost dodatno usmjeriti i osposobiti novo osoblje, s obzirom na zadatak koji je pred njima. Drago mi je što znam da sada imamo asistente koji su na visokoj razini i motivirani za sve što je pred nama.

Hvala ti na vremenu i dobroj volji, na kraju - što želiš poručiti našim čitateljima? Želim ti puno sreće u daljnjem radu!

Hvala tebi na pitanjima! Sav posao koji radim jako me ispunjava i želja mi je da svi ljudi budu upoznati s procesom transformacije i deinstitucionalizacije koji se odvija u Hrvatskoj te da ga kao takvog podrže i razbiju sve predrasude koje postoje o ovoj tematici. Mi smo svojim radom pokazali da sve osobe mogu biti aktivni sudionici zajednice i da ne postoji osoba koja zbog svojih teškoća mora biti segregirana i izolirana. Sa željom da ovo postane generalni stav hrvatske javnosti srdačno te pozdravljam!

Podijeli.