ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

Naš mozak nije jednostavan kao što mislimo

Neuroznanost je potaknula javnu raspravu i promijenila način na koji smo razgovarati o sebi. No, mnogo toga, za što smo mislili da znamo, pokazalo se netočnim. Važnost neuroznanosti je neupitna, očekujemo da postane način otkrivanja prethodno skrivenih aspekata ljudske prirode i alat u prevladavanju nekih od naših najvažnijih problema.

Često se događa da ljudi komentiraju da im "mozak ne radi ispravno" jer su prošli kroz dugo razdoblje depresije ili studenti na razmjeni smatraju kako je jedna od prednosti učenja u inozemstvu ta da im novi jezik "čini mozak učinkovitijim". U svakom slučaju, razgovor  o mozgu može biti ležeran kao i razgovor o članovima obitelji.

Danas, kao nikad prije, mozak je postao dio suvremene kulture. Uz nedavne najave dvije milijarde dolara teških znanstvenih projekata, Human Brain Project u Europi i Brain Map Activity u SAD-u, bit će teško zanemariti utjecaj na javnu potrošnju. U međuvremenu, kulturni centar Barbican je upravo započeo neočekivani festival neuroznanosti naziva Wonder u trajanju od mjesec dana, sugerirajući da je čak i svijet umjetnosti, ranije nezainteresiran, sada skrenuo pažnju na znanost.

Pravi prodor neuroznanosti u svakodnevnom životu čini je izvanrednom. Govorimo o lijevoj i desnoj moždanoj polutci, brainstormingu i poremećajima mozga. Razlike između muškog i ženskog mozga su predmet redovitog medijskog nagađanja pa novine objavljuju priče o skeniranim prikazima mozga za koje tvrde kako mogu objasniti sve od ljubavi do memorije. Mlade ljude sve više upozoravaju da sve od video igara pa do seksualnih aktivnosti može "oštetiti njihove mozgove", dok se stari ljudi potiču da "treniraju mozak" kako ne bi izgubili svoje funkcije kasnije u životu.

Neugodna iskustva kao što su slabosti, traume i mentalnie bolesti su promatrana kao primarno neurološki problemi, dok se umjetnost i glazba procjenjuju kroz njihov neurokemijski učinak.

Znanstvenici govore o pučkoj psihologiji, zbirci pojmova koje koristimo u svakodnevnom životu kako bismo objasnili naše ponašanje i mentalna stanja drugim ljudima. Razlikuje se od znanstvene psihologije koju koriste profesionalci. Kad čujemo česta objašnjenja poput "ona se treba dobro isplakati" ili "muškarci su samo zainteresirani za seks", radi se o pučkoj psihologiji. To je mješavina konsenzusa, iskustva i predrasuda koja nam omogućava dati razloge zašto ljudi rade stvari koje rade.

Jedan od problema s kojima se suočava znanstvena psihologija je da pruža objašnjenja za ponašanja koja su često u proturječnosti s pučkom psihologijom. Većina ljudi pretpostavlja da ih njihovo iskustvo vlastitog uma i tuđih postupaka čini dovoljno stručnim za odbacivanje bilo kojeg drugog objašnjenja, čak i ako je ono znanstveno dokazano.

Na primjer, velik dio psihologijskih istraživanja je pokazao kako nemamo dobar uvid u to zašto činimo određene odabire. U jednoj od brojnih studija na tom području, Lars Hall i njegovi kolege dali su ispitanicima anketu o moralnim uvjerenjima, ali su skriveno promijenili odabire koje su izvorno učinjeni. Kada su upitani da opravdaju uvjerenja koja nisu odobrili, više od dvije trećine ispitanika nije primijetilo promjenu, nego su rado objasnili razloge zašto su podržali suprotne odabire od njihovih izvornih. Pučka psihologija nam govori da možemo točno objasniti naše postupke i, posljedično, mnogi ljudi misle da se takvi potvrđeni psihološki učinci nikada ne odnose na njih ili jednostavno ne postoje. Činjenicu da netko ne može u potpunosti poznavati svoje postupke i da bi njihova opravdanja nakon događaja mogla biti improvizirana, jednostavno se neće spominjati u svakodnevnom razgovoru.

Interes ljudi za informacijama o mozgu znači da ćemo imati "pučku neuroznanost" koja je snažno povezana s osobnim identitetom i subjektivnim iskustvom. Kao i pučka psihologija, nije nužno vrlo precizna, a ponekad je i mahnito netočna, ali to nam omogućuje korištenje neuroznanosti u svakodnevnom jeziku na način koji nije bio prethodno vjerodostojan za nestručnjake.

Pučka neuroznanost dolazi s dodatnom prednošću oslanjanja na ideje koje nisu lako izazvane subjektivnim iskustvom. Kad netko kaže "James je depresivan jer ne može naći posao", to može biti odbačeno iz osobnog iskustva, možda spomenuvši prijatelja koji je bio nezaposlen, ali nije bio depresivan. Kad netko kaže da je "James je depresivan zbog kemijske neravnoteže u svom mozgu", osobno iskustvo više nije relevantno i kao da je tvrdnja podupirana znanstvenim autoritetom. Kao što su političari otkrili da je snaga argumenata važna u retoričkim izrazima, neuroznanost je multiplikator snage, čak i kad podbacuje.

Važno je imati na umu da dio ove uvjerljive snage dolazi iz izvornog znanstvenog napretka. Revolucija u razumijevanju neurokemije donijela nam je važna liječenja mentalnih bolesti i neuroloških poremećaja, dok je proučavanje mozga ozlijeđenih pacijenata pokazalo da pojedini moždani krugovi čine specijalizirane priloge našim emocijama i ponašanju. Razvoj tehnologije skeniranja mozga 80-ih i 90-ih godina je omogućio da se vidi, barem maglovito, aktivnost mozga kod zdravih pojedinaca.

Ali ovi napredci su neravnomjerno uključeni u javnu raspravu. Skenirani prikazi mozga su medijski omiljeni, vizualno privlačni i naizgled lako razumljivi, ali u stvarnosti predstavljaju neke od najsloženijih znanstvenih informacija. Oni ne bilježe aktivnost, nego ishod složenih statističkih usporedbi protoka krvi koji se nejednako odnose na stvarnu funkciju mozga. To je problem kojeg su znanstvenici itekako svjesni, ali se često prelazi preko toga kada rezultati dođu u medije.

Nije rijedak primjer selektivnog izvještavanja o tome kako se neuroznanost koristi u medijima. Psihologinja Cliodhna O'Connor i njezini kolege istraživali su kako je o znanosti o mozgu bilo izvještavano u razdoblju od deset godina novinarske pokrivenosti. Umjesto izvještavanja o dokazima da je većina studija izazivala postojeća mišljenja, neuroznanost je obično navedena kao oblik "biološkog dokaza" za potporu pristranosti samog autora.

To je često kružni argument jer studije obično uspoređuju skupine na temelju prepoznatljive razlike, a onda traže kako se to odražava u mozgu. No, ono što definira osobu, iskustvo ili radnju kao drugačiju je ukupnost same stvari, a ne samo djelovanje mozga.

Presudna je činjenica da se većina studija neuroznanosti ne bavi pitanjem razlikuju li se stvari, nego kako se razlikuju, ali to je rijetko u središtu medijske pokrivenosti. U nedavno objavljenom članku Fox News-a tvrdilo se: "Skeniranje mozga otkrilo je da liječnici zapravo osjećaju bol svojih pacijenata". Međutim, studija koja je inspirirala objavljenu vijest nije testirala osjećaju li liječnici bol ljudi koje liječe, nego su promatrali kako se aktivacija mozga razlikovala tijekom liječničkih promatranja boli i olakšanja boli. Ipak, o istraživanju se raspravljalo kao da je objavljen "dokaz" za ideju kako liječnici imaju empatiju. Često se, pod krinkom neuroznanosti, u medijima prikazuju mnogi stereotipi. Na primjer, neki članci povezuju pretilost s niskom inteligencijom, adolescenciju s bezobraznošću, a žene s iracionalnošću.

Ali taj entuzijazam za neurološkim pogledom ljudske prirode nije isključivo medijski hir. Sociolog Nikolas Rose je pratio kako društvo sve više definira i upravlja pojedincima u smislu mozga i kako je ta tendencija prožeta trgovinom, pravom i politikom. Nastanak unosnih tvrtki za neuromarketing temelji se na toj ideji. Marketinške kampanje tradicionalno su se ocjenjivale ispitujući ljude o marketinškim materijalima i kako utječu na ponašanje potrošača. Industrija neuromarketinga koristi skenirane prikaze mozga i oslanja se na uvjerenje da to nekako mora otkriti "pravog potrošača", unatoč činjenici da nema povećanih koristi u odnosu na tradicionalne procjene ponašanja potrošača.

Političari su također bili zainteresirani za govor mozga kako bi podržali svoje ideje. Tijekom protekle godine, reference na neuroznanost su korištene u House of Commons u Velikoj Britaniji kako bi raspravljali o raznim socijalnim reformama. Chris Ruane je tvrdio kako je nezaposlenost problem jer ima "fizički učinak na mozak".

Budući da je neuroznanost stekla vlast nad prijašnjim načinima objašnjavanja ljudske prirode, ne čudi da će je mnogi biti prisiljeni koristiti ako žele uvjerljivo tvrditi o tome kakvi su ljudi ili kakvi bi trebali biti - bez obzira na njihovu točnost.

Ipak, umjesto otkrivanja prekrasne složenosti u našoj jezgri, živimo u kulturi u kojoj biološka plitkost čini naslove i iritantni znanstveni klišeji pobjeđuju argumente. Ne trebamo jednostavniju kulturu, nego onu koja prihvaća kompleksnost.

Pučka neuroznanost - česte zablude
- "Lijeva polutka mozga" je racionalna, "desna" je kreativna
Polutke imaju različite specijalizacije (lijeva obično ima ključna jezična područja, na primjer), ali ne postoji jasna racionalna-kreativna podjela i trebate obje polutke kako bi bili uspješni. Ne možete se služiti jednom polutkom više, a drugom manje.

- Dopamin je kemijska tvar zadovoljstva
Dopamin ima mnoge funkcije u mozgu, od podupiranja koncentracije do reguliranja proizvodnje majčinog mlijeka. Obično se smatra da će utjecati na motivaciju, prije nego na osjećaj samog užitka.

- Niska razina serotonina uzrokuje depresiju
Koncept gotovo u cijelosti promoviran od strane farmaceutskih tvrtki 1980-ih i 90-ih  kako bi prodali lijekove za podizanje razine serotonina kao što je Prozac. Ne postoje dosljedni dokazi za to.

- Video igre, nasilje na televiziji, pornografija ili bilo koji drugi društveni spektar trenutka "mijenja mozak"
Sve "mijenja mozak" budući da mozak radi tako da radi i preuređenje veze. Ovo se često koristi u kontradiktornom načinu kako bi se sugeriralo da je mozak posebno osjetljiv na promjenu i kad se jednom promijeni, da se ne može vratiti.

- Nemamo kontrolu nad našim mozgom, ali možemo kontrolirati naš um
Um i mozak su ista stvar opisana na različite načine i oni nas čine takvima kakvi jesmo. Pokušavajući reći da jedan uzrokuje drugog bilo bi isto kao i reći da vlaga uzrokuje vodu.

Izvor: Guardian

Podijeli.