ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

Ravnoteža između iskrenosti i osobnog interesa ovisi o mozgu osobe

Koja je cijena vašeg integriteta? Recite istinu. Svatko ima točku nakon koje promijeni svoje mišljenje. Svi mi želimo biti iskreni, ali nakon određene točke počet ćemo lagati ako je nagrada za to dovoljno velika. Znanstvenici su potvrdili gdje se nalazi područje u mozgu u kojem donosimo tu odluku.

Rezultat su objavili u online izdanju časopisa Nature Neuroscience. „Radije ćemo biti iskreni, čak iako nam laganje može biti korisno,“ rekla je Lusha Zhu, glavna autorica studije i postdoktorandica i suradnica na Istraživačkom institutu Carilion sveučilišta Virginia Tech, gdje radi s docentima Brooks King-Casas i Pearl Shiu s istog Instituta i s Odsjekom za psihologiju sveučilišta Virginia Tech. „Kako mozak donosi odluku da bude iskren, čak iako iskrenost može skupo koštati?“

Prijašnje su studije pokazale da područja mozga koja se nalaze iza čela i zovu se dorzolateralni prefrontalni korteks i orbitofrontalni korteks postaju aktivnija tijekom funkcionalnog skeniranja mozga kada se sudioniku kaže da laže ili bude iskren.

Ali ne postoji način na koji bismo saznali da li su ti dijelovi aktivni zato što pojedinac laže ili zato što bi radije bio iskren, rekao je King-Casas. Ovaj put znanstvenici su postavili drugačije pitanje.

„Pitali smo postoji li prekidač u mozgu koji kontrolira ravnotežu između nagrade i kazne s obzirom na iskrenost i osobni interes,“ rekla je Chiu.

„Odgovor na ovo pitanje pomoći će rasvijetliti prirodu iskrenosti i ljudskih sklonosti.“ Istraživaču su usporedili odluke zdravih sudionika s odlukama koje su donijeli sudionici s oštećenim dorsolateralinim prefrontalnim korteksom ili orbitofrontalnim korteksom.

Dvije igrice kao test

Tim u kojemu su sudjelovali znanstvenici s Istraživačkog instituta Carilion s američkog sveučilišta Virginia Tech i sa sveučlilišta California pri Berkeleyju, rekli su volonterima neka odluče između iskrenosti i osobnog interesa u ekonomskoj „signalizacijskoj igrici“, koja je opsežno proučavana u bihevioralnoj ekonomiji, teoriji igara kao i u evolucijskoj biologiji.

U jednoj igrici, istraživači su sudionicima ponudili opciju koja im je donijela više novca na štetu anonimnom protivniku, i opciju koja je protivniku donijela više novca ali na štetu sudionika. Naravno, sudionici su odabrali opciju koja im je napunila džepove.

U drugoj igrici, istraživači su sudionicima ponudili iste opcije ali su zamolili sudionike da svojim protivnicima pošalju poruku u kojoj bi preporučili jednu opciju. Sudionici su lagali i pobrali nagrade ili su rekli istinu i pretrpjeli gubitak.

 „Prosječna osoba obično pokazuje averziju prema laži,“ rekla je Zhu. „Ako ne trebaju poslati poruku, onda radije odaberu opciju koja će im donijeti više novca. Ako trebaju poslati poruku, vjerojatnije je da će poslati poruku koja će biti od koristi drugoj osobi čak iako će oni sami izgubiti. Žele biti iskreni, čak iako će njihov novčanik patiti.“

Sudionici kod kojih je bio oštećen dorsolateralni prefrontalni korteks nisu imali toliku averziju prema laži kao dvije usporedne skupine. Oni su češće odabirali praktičnu opciju i manje su bili zabrinuti zbog potencijalne štete po njihov imidž.

U igrici gdje nije bilo potrebno poslati poruke, sudionici s oštećenim dorsolateralnim prefrontalnim korteksom pokazali su isti obrazac donošenja odluke kao i usporedne grupe, što ukazuje na to da je kod svake grupa tendencija da daju drugima ista.

Oštečen prefrontalni korteks vodi do laži

 „Ovi rezultati ukazuju na to da dorsolateralni prefrontalni korteks, područje mozga za koje se zna da je ključno za kognitivnu kontrolu, možda igra ključnu ulogu kod omogućavanja iskrenog ponašanja,“ rekla je Chiu.

 „Ljudi se dobro osjećaju kada su iskreni, a loše se osjećaju kada lažu,“ rekao je King-Casas. „Osobni interes i osobni imidž snažni su faktori koji utječu na donošenje odluke da se postupi iskreno.“

Prema King-Casasu, prijašnje studije nisu mogle kontrolirati važne razlike. „U prošlim su studijama eksperimentatori sudionicima rekli da lažu ili da budu iskreni. Nisu postojale kazne za laganje; sudionici su samo pratili upute,“ rekao je King-Casas. „Jedna od prednosti naše studije je bila ta što smo mogli vidjeti kako se kompromisi promjene kada ubacimo odgovornost.“ Druga prednost je ta što smo taj kompromis mogli mjeriti – kada će iskrena osoba odlučiti da se zbog pogodnosti isplati lagati?

Zbog pogodnosti isplati lagati?

 „Manipulirali smo kaznama i nagradama za iskrenost kako bismo kvantificirali točku preokreta za svaku osobu,“ rekla je Chiu. „Odabrali smo između dilema gdje je, na primjer, laganje moglo oštetiti drugog igrača za jedan cent, dok je iskrenost koštala 20 dolara. Mogli ste odlučiti da je vaš imidž iskrene osobe vrijedan više od 20 dolara, tako da nećete lagati čak iako vas to bude koštalo, ili možete odlučiti da šteta od jednog centa i nije toliko loša.“

Studija je rasvijetlila neuroznanstvenu osnovu kao i opću prirodu iskrenosti. Moralni filozofi i kognitivni psiholozi imali su dugotrajne kontrastne hipoteze o mehanizmima koji upravljaju kompromisom između iskrenosti i osobnog interesa.

Hipoteza o „milosti“ sugerira da su ljudi po prirodi iskreni i da trebaju kontrolirati impulse iskrenosti ako žele profitirati. Hipoteza o „volji“ kaže da je osobni interes naš automatski odgovor.

 „Prefrontalni korteks ključan je za kontrolu našeg ponašanja i pomaže nam da poništimo naše prirodne impulse i da budemo iskreni ili da djelujemo u skladu s osobnim interesima,“ rekao je King-Casas. „Sada kada to znamo, možemo testirati je li dominantna „milost“ ili „volja“.

Tako što smo uključili sudionike s oštećenjima na prefrontalnom korteksu, mogli smo testirati da li iskrenost od nas traži da se aktivno odupiremo osobnom interesu – u kojem slučaju bi oštećenja na prefrontalnom korteksu smanjila utjecaj iskrenosti – te jesmo li automatski predisponirani da djelujemo iskreno, u kojem slučaju bi oštećenja na prefrontalnom korteksu pojačala iskreno ponašanje. Naši rezultati pokazuju da prefrontalna kontrola igra važnu ulogu u odabiru iskrenog ponašanja tako što poništava naše tendencije da djelujemo u skladu s osobnim interesom.

 „Naš će sljedeći korak biti kombiniranje funkcionalnog oslikavanja mozga s ekonomskim modeliranjem kako bismo shvatili na koji način mozak izračunava kompromis između kazne i nagrade kod laganja,“ nadodao je King-Casas. „Tek nakon toga ćemo početi shvaćati prirodu iskrenosti.“

Izvor: NeuroSci

Podijeli.