ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

Odgađanje zadovoljstva jednako ovisi o odgoju koliko i o prirodi

U protekla četiri desetljeća, "marshmallow test" je služio kao klasično eksperimentalno mjerilo dječje samokontrole: hoće li predškolsko dijete pojesti jedan pjenasti kolačić sada ili sačekati da dobije dva kasnije?

Sada nova studija pokazuje da na mogućnost odgađanja zadovoljstva jednako utječu i okolina i urođene sposobnosti. Djeca koja su doživjela pouzdane interakcije neposredno prije zadatka sa sljezom, u prosjeku su čekala četiri puta dulje - 12 minuta u odnosu na tri minute - od djece u sličnim, ali nepouzdanim situacijama.

"Naši rezultati definitivno mijenjaju popularnu predodžbu da su zadaci poput ovoga sa sljezom vrlo dobra dijagnostika kapaciteta samokontrole", rekla je Celeste Kidd, doktorska kandidatkinja za mozak i kognitivne znanosti na Sveučilištu u Rochesteru i glavna autorica studije koja je objavljena online 11. listopada u časopisu Cognition.

"Biti u mogućnosti odgoditi zadovoljstvo, u ovom slučaju čekati napornih 15 minuta da se zaradi drugi sljezov kolačić, ne  odražava samo djetetov kapacitet samokontrole, nego također odražava vjeru u  praktičnost čekanja", rekla je Kidd. "Odgađanje zadovoljstva je samo racionalan izbor ako dijete vjeruje da će drugi sljezov kolačić vjerojatno biti dostavljen nakon razumno kratke odgode."

Rezultati pružaju važan podsjetnik o kompleksnosti ljudskog ponašanja, dodao je koautor Richard Aslin, profesor kognitivnih znanosti na Sveučilištu William R. Kenan. "Ova studija je primjer kako i priroda i odgoj imaju ulogu", rekao je on. "Mi znamo da je, u određenoj mjeri, temperament jasno nasljedan, jer se djeca razlikuju u ponašanju od rođenja. No ovaj eksperiment pruža robustan dokaz da su postupci male djece također temeljeni na racionalnim odlukama o njihovom okruženju. "

Istraživanje se temelji na dugom nizu studija sličnih marshmallow testu koje je počelo na Sveučilištu Stanford kasnih 1960-ih. Walter Mischel i drugi istraživači slavno su pokazali da su individualne razlike u sposobnosti da se odgodi zadovoljstvo na ovom jednostavnom zadatku u snažnoj korelaciji s uspjehom u kasnijem životu. Dulje vrijeme čekanja kod djece je povezano godinama kasnije s uspješnijim rezultatima na maturi, manjom zloupotrebom droga, i roditeljskim izvješćima o boljim socijalnim vještinama.

Zbog iznenađujuće korelacije, eksperimenti sa sljezovim kolačićima se navode kao dokaz da kvalitete poput samokontrole ili emocionalne inteligencije općenito mogu biti važnije za uspješno putovanje kroz život od više tradicionalnih mjera inteligencije, kao što je IQ.

Tim iz Rochestera je želio pobliže istražiti zašto su neki od predškolaca u stanju da se odupru kolačiću dok drugi podlegnu lizanju, grickanju, i na kraju jedenju slatke poslastice. Istraživači su razvrstali 28 tri do pet-godišnjaka u dva suprotna okruženja: nepouzdano i pouzdano. Rezultati istraživanja su bili toliko uvjerljivi da veći uzorak nije bio potreban da bi se osigurala statistička točnost, a za druge čimbenike, poput utjecaja gladi, pobrinuli su se nasumičnim dodjeljivanjem sudionika u dvije skupine, rekli su istraživači. U obje skupine su djeca dobila opremu za ukrašavanje šalica i bila su zamoljena da ukrase prazan papir koji će biti umetnut u tu šalicu.

U nepouzdanim okolnostima, djeca su imala posudu s korištenim bojicama te im je bilo rečeno da ako pričekaju, istraživač će se uskoro vratiti s većim i boljim setom novih umjetničkih pomagala za njihov projekt. Nakon dvije i pol minute, istraživač se vratio s ovim objašnjenjem: "Žao mi je, ali pogriješio sam. Ipak nemamo druga umjetnička pomagala. No, zašto ne bi koristili ove? " On je tada pomogao otvoriti posudu s bojicama.

Nakon toga je na stol ispred djeteta stavljena naljepnica od 0.5 cm te je bilo rečeno da ako on ili ona može sačekati, istraživač će se vratiti s velikim izborom boljih naljepnica za korištenje. Nakon istog vremena čekanja, istraživač se opet vratio praznih ruku.

Pouzdana grupa je doživjela isti koncept, ali istraživač se vratio s obečanim materijalima: prvi s rotirajućim ladicama koje su bile pune umjetničkih pomagala i sljedeći put s pet do sedam velikih, 'die-cut' naljepnicama.

Slijedio je marshmallow test, uz obrazloženje da dijete može imati "jedan marshmallow odmah. Ili - ako možete čekati da donesem više njih iz druge sobe - možete imati dva umjesto jednog." Istraživač je uklonio umjetnička pomagala i stavio jedan sljezov kolačić na mali desertni tanjurić na 10 cm od ruba stola, neposredno ispred djeteta. Iz susjedne sobe, istraživači i roditelji su promatrali kroz kameru računala dok nije došlo do prvog kušanja ili dok nije prošlo 15 minuta, ovisno o tome što se prvo dogodilo. Nakon toga su sva djeca dobila tri dodatna sljezova kolačića.

"Gledanje njihovih strategija čekanja bilo je vrlo zabavno", kaže Holly Palmeri, koautorica i koordinatorica u Rochester Baby Lab-u. Djeca su plesala u svojim sjedalima, pjevala, pretvarala se da drijemaju. Nekoliko njih je uzelo zalogaj sljeza zatim ga stavili natrag u desertnu šalicu tako da je izgledao netaknut. Nekoliko njih je onda grickalo vrh, zaboravljajući da nakon toga više ne mogu sakriti dokaze jer su oba kraja bila pojedena, kaže ona. "Imali smo jednog dječaka koji je odmah zgrabio kolačić i mislili smo da će ga pojesti," prisjetila se Kidd. No umjesto toga, on je sjeo na njega. "Umjesto da pokrije oči, on je pokrio kolačić."

Djeca koja su doživjela nepouzdane interakcije s eksperimentatorom čekala su do tri minute i dvije sekunde na naknadnom marshmallow testu, dok su se djeca s pouzdanim interakcijama izdržala 12 minuta i dvije sekunde. Samo je jedno od četrnaestero djece u nepouzdanoj grupi čekalo punih 15 minuta, u usporedbi s devetero djece u pouzdanim uvjetima.

"Zaprepastio me tako velik utjecaj," kaže Aslin. "Mislio sam da bismo mogli dobiti razliku od možda minutu ili nešto slično... Ovakvi efekti se ne vide vrlo često."

U prethodnom istraživanju, dječje vrijeme čekanja bilo je u prosjeku između 6,08 i 5,71 minuta, naveli su autori. Za usporedbu, manipulacija okoliša je udvostručila vrijeme čekanja u pouzdanim uvjetima i prepolovila vrijeme u nepouzdanom scenariju. Prethodne studije koje su istraživale učinak poučavanja djece strategijama čekanja pokazale su manje učinke, izvijestili su autori. Skrivanje poslastice od pogleda povećalo je vrijeme čekanja za 3,75 minuta, dok je poticanje djece da razmišljaju o većoj nagradi dodalo 2,53 minute.

Robustan učinak manipuliranja okolišem, zaključuju autori, pruža jake dokaze da vrijeme čekanja kod djece odražava racionalno odlučivanje o vjerojatnosti nagrade. Rezultati su u skladu s drugim istraživanjima koja pokazuju da su djeca osjetljiva na nesigurnost u budućim nagradama i s populacijskim studijama koja pokazuju da djeca s odsutnim očevima preferiraju neposredne nagrade, a ne naknadne.

Rezultati su, kaže Kidd, ohrabrujući. Sjeća se čitanja o prediktivnoj moći ovih ranijih eksperimenata prije više godina i smatra ih "depresivnima". U to vrijeme volontirala je u skloništu za beskućničke obitelji u Santa Ani, u Kaliforniji. "Mnogo je djece boravilo ondje sa svojim obiteljima. Svi su dijelili jednu veliku jednu površinu pa je držanje osobnih stvari sigurnima bilo teško," rekla je ona. "Kada je jedno dijete dobilo igračku ili slatkiš, uvijek je postojao rizik da će mu veće i brže dijete to uzeti. Čitala sam o tim istraživanjima i pomislila sam, "Sva ova djeca bi pojela taj kolačić odmah."

No, kako je pratila djecu tjedan za tjednom, počela je ispitivati zadatak isključivo kao oznaku urođene sposobnosti. "Ako ste navikli na to da su vam stvari oduzete, ne čekati je racionalan izbor. Tada mi je palo na pamet da marshmallow test može biti povezan s nečim drugim što dijete već zna - kao imati stabilno okruženje. "

Dakle, znači li to da, ako mališani halapljivo pojedu desert bez čekanja, kao što je tipično za predškolsku djecu, roditelji bi trebali brinuti da nisu uspjeli biti dobar uzor što se tiče pouzdanosti svake minute?

Ne nužno, kažu istraživači. "Djeca doista prate ponašanje roditelja i odraslih, ali je malo vjerojatno da vode detaljne evidencije o svakoj pojedinoj radnji, rekao je Aslin. "Radi se o sveukupnom osjećaju roditeljske pouzdanosti ili nepouzdanosti, a ne baš o svakoj akciji." Kidd dodaje: "Nemojte napraviti marshmallow test na svojem kuhinjskom stolu i zaključiti nešto o svome djetetu. To pogotovo ne bi funkcioniralo s roditeljem, jer vaše dijete ima sve vrste jakih očekivanja o tome što će osoba koja ih jako voli najvjerojatnije učiniti. "

Izvor: University of Rochester

Podijeli.