Um i mozak

Šum u ušima zapravo je mnogo dublji problem

Irena Mrnjavac

U nekim od najstarijih medicinskih tekstova na svijetu, zapisanim na svitku papiru u starom Egiptu ili glinenim pločama iz Asirije, ljudi se žale na buku u ušima. Neki od njih je nazivaju zujanjem. Drugi je opisuju kao šaptanje ili čak pjevanje. Danas takvo stanje zovemo tinitus.

U davnoj prošlosti su liječnici pacijentima nudili razne čudne lijekove za njega. Asirci su sipali ekstrakt ruže u uho kroz brončanu cjevčicu. Rimski pisac Plinije Stariji predlagao je da oboljeli u uho stave crve kuhane u pačjoj masti. Srednjovjekovni liječnici iz Walesa, iz grada Myddfai su svojim pacijentima predlagali da uzmu svježe pečenu štrucu kruga iz pećnice, prerežu je na dva dijela „i stave na oba uha, vruće koliko god je podnošljivo, zavežu i tako uzrokuju isparavanje i uz Božju se pomoć izliječe“.

Prvi liječnici su takve preporuke davali na osnovu onoga za što su vjerovali da tinitus jeste. Neki su bili sigurni da ga uzrokuje vjetar koji je zatočen u uhu i beskrajno puše po njemu, te su pokušavali osloboditi vjetar tako što su bušili rupu u kostima oko uha ili su uz pomoć srebrne cjevčice pokušavali isisati zrak iz ušnog kanala. Takvi načini liječenja nisu uspijevali, ali jesu imali unutrašnju logiku.

Danas se tinitus i dalje odupire najvećim naporima medicine za liječenjem, iako je jedan od češćih medicinskih poremećaja. Istraživanja pokazuju da između pet i 15 posto ljudi kaže da su čuli neku vrstu fantomske buke u trajanju od šest ili više mjeseci, a oko jedan do tri posto ljudi kaže da im tinitus smanjuje kvalitetu života. Tinitus ljude može prisiliti da se povuku iz društvenog života, uzrokovati depresiju ili nesanicu.


TREBATE LI S NEKIME RAZGOVARATI O ŠUMU U UŠIMA? 

JAVITE NAM SE ZA OSOBNO SAVJETOVANJE. 


Moderni načini liječenja

Neki moderni liječnici propisuju lijekove poput lidokaina. Drugi pacijentima nude kognitivno liječenje. Neki ljudima preporučuju slušanje određenih zvukova, dok neki na mozak primjenjuju magnetske impulse ili čak ugrađuju elektrode u moždano deblo. Premda su mnogi načini liječenja bili donekle obećavajući, ni jedan od njih nije trajno učinkovit. U nedavno provedenom istraživanju objašnjava se zašto: tinitus je znatno složeniji od samo zvonjave u ušima. Više je poput zvonjave u mozgu.

U normalnim situacijama zvukove čujemo kada nam zbog njih zavibriraju bubnjići. Vibracije uzrokuju da se dlačice u unutrašnjem uhu pokreću i to pokreće električne signale koji putuju duž zvučnog živca do mozga. Jedno od prvih mjesta na kojima se zaustavlja jeste dio sive tvari nazvan slušni korteks. Svaka dlačica je podešena na određenu frekvenciju zvuka i pokreće samo određene neurone u slušnom korteksu. Kao rezultat toga, neuroni u slušnom korteksu stvaraju ono što je poznato kao zvučna karta. Neuroni na jednom kraju slušnog korteksa su podešeni na niske frekvencije i što dalje idete prema drugom kraju to su neuroni podešeniji na više frekvencije.

Složen sustav u mozgu

Taj zvučni sustav dolazi s razrađenim povratnim mehanizmom. Neuroni rade više od pukog prenošenja signala dalje u mozak. Oni također upućuju i povratni signal te ga tako šalju do susjednih neurona koji su podešeni na njemu bliske frekvencije, čime potiču neke a utišavaju druge neurone. Takva povratna kontrola nama dopušta da odaberemo dolazeće zvukove i najvažnije podatke, kako nas besmislena buka ne bi opterećivala. Neuroni u mladom mozgu, kao i njihove povratne kontrole, rastu i vežu se jedan za drugi. Čak i kod odraslih doživljavanje novih zvukova može ponovno povezati zvučni korteks. Ako je štakor istreniran da prepoznaje zvukove na određenoj frekvenciji, odgovarajuće područje zvučne karte će se povećati.

Tinitus se javlja kada se takva fleksibilnost poremeti. Stvari se mogu pogoršati i kada toksični lijekovi, glasni zvukovi ili čak povreda kralježnice oštete nervne dlačice u ušima. Oštećene nervne dlačice više ne mogu slati signale iz uha do zvučne karte. Bez primljenih signala, neuroni prolaze kroz neobičnu preobrazbu: „prisluškuju“ svoje susjede i reagiraju na druge frekvencije. Nekad čak djeluju kada ni nema primljenih signala. Kako se kontroliranje povratnog djelovanja mozga ponovno povezuje, neuroni završe u zatvorenoj petlji i proizvode stalnu zvonjavu. To je razlog zašto tinitus ne nestane kada ljudi kirurški odstrane slušni živac.

AKO VAS JE ZANIMAO OVAJ TEKST: Podržite portal donacijom za kavu :)

Nije samo slušni korteks obuhvaćen tinitusom. Uz pomoć detaljno razvijenih snimki mozga, neuroznanstvenici otkrivaju da se promjene javljaju po cijelom mozgu. Winfried Schlee sa Sveučilišta Konstanz u Njemačkoj i njegove kolege provode jednu od najdetaljnijih studija o tinitusu do sad, a koriste metodu koja se zove magnetoencefalografija (skraćeno MEG). Iskorištavaju činjenicu da svaki put kada neuroni pošalju signal jedan drugome, njihova električna struja stvara malo magnetno polje. MEG znanstvenicima omogućava da odrede takve uzorke mijenjanja aktivnosti u mozgu 100 puta u sekundi.

Schlee i njegove kolege su pronašli rasprostranjene razlike u mozgu ljudi s tinitusom i u mozgu ljudi bez tinitusa. Mreža područja u mogu ljudi s tinitusom usklađenije otpušta neurone. Schlee je zaključio da njegovi ispitanici koji boluju od tinitusa imaju usklađeniji uzorak signala koji dolaze iz područja prednjeg i stražnjeg dijela mozga. Za one koji se razumiju u anatomiju mozga, u prednjem dijelu to su dorzolateralni prefrontalni korteks, orbitofrontalni korteks i prednji cingularni korteks, a u stražnjem dijelu su to prekuneus i stražnji cingularni korteks. Schlee i njegove kolege su također otkrili još usklađeniji tijek signala koji dolaze iz temporalnog korteksa (područja koje uključuje i slušni korteks) u ljudi koji imaju tinitus.


TREBATE LI S NEKIME RAZGOVARATI? 

JAVITE NAM SE ZA OSOBNO SAVJETOVANJE. 



Više brige oko tinitusa pogoršava njegove simptome?

Kada je Schlee usporedio ljude koji su pod stresnom zbog tinitusa s onima kojima on ne smeta previše, saznao je da što veći stres tinitus predstavlja čovjeku, to je tijek signala iz prednjeg i stražnjeg dijela mozga u temporalni korteks jači. Takav uzorak pokazuje kako je mreža koju je Shlee otkrio važna za potpuno shvaćanje tinitusa. Drugim riječima, tinitus ide dalje od uha, dalje od dijela mozga koji je zadužen za sluh, ide dalje čak i od svakog dijela neutralnog područja mozga. To je mreža koja je raširena po cijelom mozgu.

Takva bi složenost mogla objasniti zašto je toliko mnogo različitih vrsta liječenja učinkovito, ali samo do umjerene mjere – svaki od njih napada samo jedan dio mreže tinitusa. Christo Pantev sa Sveučilišta u Münsteru u Njemačkoj, i njegovi suradnici su na primjer omogućili malo olakšanja ljudima s tinitusom tako što su ponovno povezali njihovu zvučnu kartu. Kako bi to uradili, uredili su glazbene snimke, iz njih izdvojili frekvencije zvonjave u ušima svojih pacijenata, a oni su zatim slušali filtriranu glazbu u prosjeku 12 sati tjedno. Pantev i suradnici su otkrili kako je tinitus kod njihovih pacijenata znatno oslabio. Također su otkrili da su im neuroni koji su bili podešeni na frekvenciju tinitusa u slušnom korteksu postali manje aktivni.

Znanstvenici ne mogu sa sigurnošću reći kako filtrirana glazba umiruje pacijente, ali nagađaju kako primljeni signali potiču zvučnu kartu da promijeni svoju strukturu. Preaktivne neurone koji prisluškuju druga područja mozga ugušili su njihovi susjedi.

AKO VAS JE ZANIMAO OVAJ TEKST: Podržite portal donacijom za kavu :)

Uloga kaudatusa i putamena

Očito je da je slušni korteks samo prvi korak na putovanju zvuka iz unutrašnjeg svijeta do naše svijesti. Neki neuroni u slušnom korteksu pružaju se niz moždano deblo gdje se vežu za dva područja koja se zovu nukleus kaudatus i putamen. Ta područja mogu biti važna za obrađivanje signala na nekoliko načina, a jedan od njih je kategoriziranje zvukova. 2014. godine je Louis Lowry, otorinolaringolog sa Sveučilišta Thomas Jefferson u Philadelphiji, otkrio da kaudatus i putamen igraju važnu ulogu u tinitusu tako što je proučavao neobičnog pacijenta – samog sebe.

Izliječen nakon moždanog udara

Dok je još bio mladić, Lowry je proveo ljeto na farmi s glasnim traktorom. To iskustvo ga je koštalo djelomičnog gubitka sluha i zvonjave visoke frekvencije koja mu je smetala 40 godina. Zatim je, kada je imao 63 godine, doživio blagi moždani udar. CT i MRI snimke su otkrile da mu je moždani udar oštetio kaudatus i putamen. Ali, udar je također donio ugodno iznenađenje. Lowry je potpuno izliječen od tinitusa, bez ikakvog naknadnog gubitna sluha.

Steven Cheung i Paul Larson su dva liječnika sa Sveučilišta u Kaliforniji, u San Franciscu, koji su odlučili ponoviti iskustvo liječnika Lowrya. Iskoristili su činjenicu da se nekim ljudima s Parkinsonom bolešću elektrode kirurški ugrađuju u moždano deblo kako bi se kontrolirali simptomi bolesti. Elektrode tipično moraju proći kaudatus i putamen kako bi došle do svog cilja. Cheung i Larson su pet pacijenata pripremili za ugrađivanje implanta, a ti pacijenti su također bolovali od tinitusa. Pacijenti su pristali na nekoliko minuta dubinskog simuliranja tih područja mozga za vrijeme operacije dok su se elektrode ugrađivale. Cheung i Larson su rekli da je tinitus znatno oslabio kod četiri od pet pacijenata.

Kada signali putuju od uha do slušnog korteksa, kaudatusa i putamena, oni na kraju dođu do područja mozga koja vrše najsloženije obrade zvučnih podataka: spajaju zvukove s uspomenama, tumače njihovo značenje i daju im emocionalno značenje. Upravo su to područja za koja su Schlee i njegove kolege uočili kako reagiraju čudno kod ljudi s tinitusom. On tvrdi kako jedino kada signali dođu do te široke mreže mi postajemo svjesni zvukova, i upravo u tom razdoblju tinitus ljudima postaje pravo mučenje.

Rezultati liječnika Shcleea predlažu kako viša područja mozga šalju povratnu informaciju slušnom korteksu i tako upućuju na lažne signale. Model liječnika Schleea o tinitusu i svijesti bi mogao objasniti neke neobične pojave. Čak i kod težih slučajeva tinitusa, ljudi mogu biti nesvjesni fantomskog zvuka koji ih ometa. Moguće je da takve smetnje zalutale signale iz slušnog korteksa liše pažnje koja im treba kako bi uzorkovali pravu zabrinutost. Štoviše, čini se kako neki od najučinkovitijih načina liječenja tinitusa djeluju na promjene u prednjem dijelu mozga. Savjetovanje u obliku terapije, na primjer, može ljudima olakšati da postanu svjesni zvukova koje čuju jer im se objasne procesi u mozgu koji su osnova tog poremećaja, tako da svjesno smanje svoju zabrinutost.

Rješavanje misterije tinitusa će vjerojatno postati još važnije u budućnosti. Gust promet, iPod uređaji i druge odlike modernog života mogu uzrokovati više štete za sluh, što znači i više slučajeva tinitusa. Ali, ako ikada dobijemo pravi lijek, to vjerojatno neće biti jedno jednostavno rješenje. Umjesto toga, ono će napasti mrežu tinitusa od vrha do dna i od dna do vrha. Trenutno postoje lijekovi u kliničkoj fazi ispitivanja koji rade na djelovanju na mozak, umjesto na uho, kao što je bilo do sada. Nadamo se da će biti uspješni i uskoro postati dostupni.

AKO VAS JE ZANIMAO OVAJ TEKST: Podržite portal donacijom za kavu :)

Izvor: Discover

Možda će vas zanimati