ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

Znanstvenici objasnili kako trauma može postati urezana u mozgu

Osjećaj tjeskobe vrlo učinkovito sprječava ljude da se dovode u situacije koje su preopasne. Oni koji su imali strašna iskustva u početku imaju tendenciju da od straha izbjegavaju mjesto tragedije. Ukoliko se ne javi neka druga surova situacija, obično se simptomi straha postupno smiruju.

"Sjećanje strašnih događaja nije samo izbrisano." navodi prvi autor, dr. Andras Bilkei Gorzo iz Zavoda za molekularnu psihijatriju na Sveučilištu u Bonnu. "Ljudi pogođeni tjeskobom uče radije putem aktivnog učenja da se više ne trebaju bojati jer je opasnost prošla". No, nakon ekstremnih psihičkih stresova uslijed rata, otmica, nesreća ili katastrofa, kronični anksiozni poremećaji se mogu razviti čak i nakon više mjeseci i ne jenjavaju.

Dinorfin vlastitog tijela oslabljuje strahove
Zašto se kod nekih ljudi strašni događaji duboko urezuju u pamćenje, a kod nekih se čini da nakon određenog vremena tjeskobe vezane uz incident u potpunosti nestaju? Znanstvenici iz područja psihijatrije, molekularne psihijatrije i radiologije sa Sveučilišta u Bonnu uključeni su u odgovaranje na ovo pitanje.

"Uspjeli smo pokazati putem niza pokusa kako dinorfin igra važnu ulogu u slabljenju anksioznosti." kaže dr. Andreas Zimmer, direktor Instituta za molekularnu psihijatriju na Sveučilištu u Bonnu. Tvar grupe u ispitivanju je opiod koji također uključuje, na primjer, endorfin. Potonji su izlučeni od strane tijela sportaša i imaju analgetski i euforični učinak. Dinorfin djeluje obrnuto: poznat je i kao prigušivač emocionalnih raspoloženja.

Miševi s invaliditetom gena ispoljavaju trajne tjeskobe
Tim koji surađuje s prof. Zimmerom testirao je točan utjecaj dinorfina na mozak koristeći miševe čiji je gen za formiranje ove tvari onemogućen. Nakon što su izložene kratkom i neugodnom strujnom udaru, životinje su pokazale trajne simptome anksioznosti, čak i ako nisu bile suočene s negativnim poticajima kroz duže vrijeme.

Miševi koji su isuštali normalnu količinu dinorfina su već na samom početku bili tjeskobni, ali simptomi su se ubrzo smirili. "Takvo ponašanje je jednako i kod ljudi: ako ste opekli ruku na štednjaku jednom, nećete tako brzo zaboraviti na taj incident." objašnjava prof. Zimmer. "Učenje vokabulara, s druge strane, obično teži biti dosadno jer nije vezano uz emocije."

Rezultati se mogu primijeniti na ljude
Iduće što su znanstvenici pokazali jest da su ti rezultati primijenjivi na ljude. "Mi smo iskoristili činjenicu da se ljudi izlažu prirodnim varijacijama dinorfin gena koje dovode do različite razine ove tvari nakon što je puštena u mozgu", izvještava dr. Dr. Henrik Walter, direktor istraživanja prostora uma i mozga s Psihijatrijske Sveučilišne klinike na Chariteu u Berlinu, koji je također koristi za istraživanja na ovom području na Sveučilišnoj klinici u Bonnu. Ukupno 33 zdrava dobrovoljaca bila su podijeljena u dvije skupine: jedna s genetski jačim dinorfinom ispuštanja i druga skupina koja je pokazivala manju gensku aktivnost.

Neugodan podražaj dovodi do stresne reakcije kod dobrovoljaca
Opremljeni računalnim naočalama, dobrovoljci su promatrali plave i zelene kvadrate koji su se pojavljivali, a zatim ponovno nestali u magnetno-rezonantnom tomografu (MRT). Kad je zeleni trag bio vidljiv, znanstvenici su više puta neugodno podražavali ruku dobrovoljaca uz pomoć lasera. Time su uspjeli dokazati da su ti negativni poticaji zapravo doveli do stresa s obzirom na povećani znoj na koži. Istovremeno, istraživači su zabilježili aktivnosti različitih područja mozga s tomografom.

Nakon ovoga je na red došao drugi dio eksperimenta: znanstvenici su pokazali obojane kvadrate bez neugodnih podražaja i zabilježavali koliko je ranije stečena stresna reakcija trajala. Sutradan je pokus nastavljen bez laserskih podražaja u nastojanju da se prati dugoročni razvoj.

Novi putevi u liječenju trauma bolesnika
Postalo je jasno kako dobrovoljci s manjom genskom aktivnošću dinorfina izlažu stresnu reakciju u znatno dužem trajanju od onih koji su izlučili znatno više dinorfina. Štoviše, u mozgu se moglo primijetiti da je amigdala - struktura mozga u temporalnim režnjevima koji obrađuje emocionalne sadržaje - bila aktivna, čak i ako je u kasnijim ispitivanjima zeleni trag prikazan bez naknadne laserske stimulacije. "Nakon što su negativni laserski podražaji prestali, aktivnost amigdale postupno je postajala slabija. To znači da je stečena tjeskobna reakcija na podražaj bila zaboravljena." navodi prof Walter. Ovaj efekt nije bio izražen kao u skupini s manje dinorfinske aktivnosti i duže tjeskobe.

"No, 'zaboravljajući' stečenu anksioznost reakcija ne blijedi, već je, naprotiv, aktivan proces koji uključuje ventromedijalni prefrontalni korteks." istaknuo je prof Walter. U prilog tome, istraživači su otkrili da je u skupini s manje dinorfinske aktivnosti postojala smanjena veza između prefrontalnog korteksa i amigdale. "Sasvim je vjerojatno da dinorfin utječe na zaboravljanje straha na odlučujućem putu kroz tu strukturu." kaže profesor Walter. Znanstvenici se sada nadaju da će pomoću rezultata biti u mogućnosti razviti dugoročne pristupe novih strategija kada je riječ o liječenju trauma bolesnika.

Izvor: University of Bonn

Podijeli.