ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

Alzheimerova bolest - važnost preventive je ključna

Demencija je opći pojam koji se koristi za opis poremećaja mozga koji prvenstveno zahvaćaju pamćenje i ponašanje pojedinca. Alzheimerova bolest čini 50-60% svih demencija. Ostali oblici demencija uključuju vaskularni tip demencije, bolest Lewyjevih tjelešaca i frontotemporalnu demenciju. Poremećaj ponašanja najčešći je simptom demencije, ali nije istovjetan svakodnevnoj zaboravljivosti.

Svakome se može dogoditi da zaboravi ime filma kojeg je pogledao prethodnog dana, no osobi s demencijom se događa da zaboravi da je uopće pogledala film. Ostali simptomi uključuju poteškoće obavljanja svakodnevnih aktivnosti, poteškoće govora, gubitak prostorne i vremenske orijentacije, smanjenu mogućnost procjene i česte promjene raspoloženja. Na kraju, oboljeli ne mogu samostalno brinuti o sebi te im je potrebna pomoć u svim aspektima dnevnog života. 

Sve nas čeka Alzheimerova bolest?

Iako je prošlo više od sto godina otkako je njemački psihijatar i neurolog dr. Alois Alzheimer po prvi puta opisano bolesnicu čija je bolest kasnije ponijela njegovo ime, Alzheimerova bolest i dan danas nesmanjeno plijeni pažnju kako stručnjaka tako i laika jer i dalje predstavlja enigmu suvremene medicine. Stoljeće kasnije Alzheimerova i ostali oblici demencije pogađaju 24 milijuna ljudi u svijetu. Međutim, najviše zabrinjava činjenica što ta brojka vrlo brzo raste. Prema podacima objavljenim 2005. godine u eminentnom medicinskom časopisu „Lancet“, u skoroj budućnosti, prvenstveno zbog produljenja ljudskog vijeka, slijedi nam neminovna epidemija demencije.

Najnovije znanstvene procjene govore da bi do 2020. godine u svijetu moglo biti 43 milijuna oboljelih, do 2040. godine čak 81 milijun oboljelih, a do 2050. godine preko 115 milijuna oboljelih od demencije. Procjenjuje se da u Hrvatskoj danas ima oko 80 000 pacijenata oboljelih od demencije i da će ta brojka dakako rasti, kao i drugdje. Svijet i WHO su odavno prepoznali Alzheimerovu bolest kao gorući javnozdravstveni problem, ali u Hrvatskoj, za razliku od ostalih zemalja Europske unije, još uvijek ne postoji razvijena nacionalna strategija kojom bi se osigurao jedini do sada adekvatan lijek za tu opasnu bolest – a to je prevencija. 

Biokemijska pozadina bolesti 

Točan molekularni mehanizam Alzheimerove bolesti još uvijek nije jasan i sa svakim novim otkrićem dolazi se do novih neodgovorenih pitanja. Alzheimerova bolest je udružena sa smanjivanjem mozga i lokaliziranim gubitkom neurona, uglavnom u području hipokampusa i entorinalne moždane kore. Identificirana je kao bolest u kojoj je poremećena strukturna pa tako i funkcionalna uloga određenih proteina.

Dva mikroskopska nalaza karakteriziraju tu bolest, a to su izvanstanični amiloidni plakovi koji se sastoje od amorfnih nakupina β-amiloid proteina i neurofibrilarni čvorovi unutar neurona koji sadrže filamente fosforiliranih oblika mikrotubularnih tau proteina. Navedeno se pojavljuje i u ostalim neurodegenerativnim poremećajima kao i u normalnom, zdravnom mozgu, premda u manjem opsegu. 

Prva karakteristika bolesti je akumulacija plakova abnormalnih β-amiloida u mozgu. Plakovi se sastoje od malih peptida, građenih od 39-43 aminokiselina nazvanih β-amiloidnim plakovima. β-amiloid je fragment većeg proteina – amiloid prekursor proteina (APP), transmembranskog proteina neurona. APP je značajan u rastu neurona, preživljavanju i mehanizmima popravka nakon ozljeda. U Alzheimerovoj bolesti, nepoznati proces uzrokuje proteolizu APP-a na manje fragmente i jedan od novonastalih fragmenata formira ekstracelularne fibrilarne nakupine poznate i kao senilni plakovi. Nakupljanje amiloidnih plakova nije ograničeno samo na CNS. Dokazano je da fibroblasti kože oboljelih sintetiziraju tri puta više amiloida od zdravih osoba. 

Alzheimerova bolest se također razmatra i kao tauopatija zbog abnormalne agregacije tau proteina. Svaki zdravi neuron ima svoj citoskelet – unutarnju potpornu strukturu formiranu od mikrotubula koji funkcioniraju poput tramvajskih tračnica, vodeći hranjive tvari, otpadne produkte metabolizma i druge molekule od tijela neurona do kraja aksona i nazad. Tau protein stabilizira mikrotubule kada je fosforiliran i stoga je nazvan mikrotubulima-pridruženi protein. U Alzheimerovoj bolesti, tau protein prolazi kroz brojne kemijske promjene i postaje hiperfosforiliran što dovodi do njegovog povezivanja s drugim tau proteinima, formirajući neurofibrilarne niti i narušavajući transportni sustav tvari i informacija u neuronu.  

Amiloidna hipoteza tradicionano ističe akumulaciju β-amiloidnih peptida kao centralni događaj koji djeluje kao okidač u neuronskoj degeneraciji i indukciji apoptoze, ali dočan molekularni mehanizam još uvijek nije potpuno razjašnjen. S druge strane, brojni upalni procesi i  citokini također mogu imati ulogu u patogenezi bolesti. Upala je uobičajeni marker oštećenja tkiva u brojnim bolestima i može se razviti sekundarno zbog oštećenja tkiva u Alzheimeovoj bolesti ili može biti marker imunološkog odgovora. 

Dijagnostički alati 

Alzheimerova bolest najčešće se dijagnosticira na temelju pacijentove i obiteljske anamneze i promatranja pacijentova ponašanja. Prisutnost karakterističnih neuroloških i neuropsiholoških obrazaca ponašanja i odsutnost alternativnih stanja podržavaju dijagnozu. Neuropsihološki testovi, kao šo je MMSE (mini mental sate examinaion) su široko korišteni za evaluaciju kognitivnih oštećenja. Nedostatak takvih testova je što relativno kasno otkrivaju promjene u kognitivnim funkcijama.

Za visoko pouzdane rezultate, potrebno je razviti opsežnije i sveobuhvatnije testove, posebice u najranijim fazama bolesti jer je pokazano da će neurološka testiranja u ranim fazama bolesti vjerojatno pokazati normalne rezultate. U dijagnostici se puno pažnje posvećuje i razgovoru sa članovima obitelji jer su oni prvi koji mogu uočiti promjene u bolesnikovom ponašanju, mentalnim funkcijama i sposobnosti obavljanja svakodnevnih, rutinskih poslova, poput primjerice kuhanja ručka. 

Uz observacijske tehnike i neurološke testove, koriste se i napredne dijagnostičke tehnike vizualizacije mozga – CT (computed tomography), MRI (magnetic resonance imaging), SPECT (single-photon emission computed tomography) i PET (positron emission tomography) kako bi se isljučili ostali patološki procesi u mozgu i drugi tipovi demencija. Functional magnetic resonance imaging ili functional MRI (fMRI) je procedura koja koristi MRI tehnologiju i mjeri moždanu aktivnost određivanjem pridruženih promjena u protoku krvi.

Tehnika se temelji na činjenici da je moždani protok krvi povezan s neuralnom aktivnošću. Kada se koristi određeni dio mozga, najčešće se protok krvi u tom dijelu pojačava. Na toj činjenici temelji se primjena fMRI u dijagnostici Alzheimerove demencije. Problem u korištenju fMRI je bila činjenica što mozak nikada ne miruje te i kada ne mislimo na ništa, biokemijski procesi su itekako aktivni te je bilo vrlo teško razlikovati signal od šuma. Značajan doprinos praktičnoj primjeni fMRI je napravila skupina znanstvenika sa Stanforda koja je u tome uspjela. 

Znanstvenici su identificirali i nekoliko gena koji povećavaju rizik razvoja Alzheimerove bolesti. Iako su genetička testiranja dostupna za neke od ovih gena, zdravstveni djelatnici još uvijek ne preporučuju rutinsko genetsko testiranje za Alzheimerovu bolest vjerojatno zbog činjenice da se radi o multifaktorskoj bolesti s kompleksnom genetikom na koju utječu brojni genetski, ali i okolišni čimbenici. Najznačajniji genetski rizični čimbenik za razvoj bolesti je mutacija gena za APO-e4. Dokazana mutacija je samo indikator za povećani rizik oboljevanja, a nikako ne siguran dokaz budućeg razvoja bolesti. 

Također, noviji objektivni markeri bolesti mogu se pronaći analizom cerebrospinalnog likvora oboljelih – β-amiloid i tau protein (ukupni i fosforilirani). Određivanjem njihovih koncentracija može se predvidjeti početak bolesti sa osjetljivošću između 94 i 100%. Kada se koriste u kombinaciji s postojećim vizualnim tehnikama, liječnici mogu identificirati osobe sa značajnim gubitkom memorije. Testovi CSL-a su komercijalno dostupni i omogućuju rano otkrivanje populacije koja će vjerojatno razviti bolest.

Jedini nedostatak je vrlo visoka cijena pojedinačnih testova zbog koje još uvijek nisu uvedeni u kliničku praksu nego se samo koriste u istraživačke svrhe. Međutim, ni takvi testovi ne isključuju primjenu prethodno navedenih metoda. Multidisciplinarni pristup dijagnostici bolesti je izuzetno bitan i jedino se kombinacijom različitih tehnika može doći do pouzdanog, brzog i točnog rezultata. 

Podijeli.