Zemlja i klima

Pronađen najstariji cjelovit i genetski očuvan ljudski kostur

Irena Mrnjavac

U radu objavljenom u časopisu Science, međunarodni tim istraživača i ronilaca je predstavio rezultate istraživanja pri kojem su otkrili skoro cijeli ljudski kostur s netaknutom lubanjom i očuvanom DNK. Ostaci su bili okruženi raznim izumrlim životinjama visočijim od 40 metara, a pronađeni su na dubini od više od 40 metara ispod razine mora u Hoyo Negro, dubokoj jami unutar sustava špilja Sac Actun na meksičkom poluotoku Yucatán.

„Ta otkrića su izuzetno značajna“, rekla je Pilar Luna, direktorica Odjela za podvodnu arheologiju pri INAH-u. „Ne samo da razjašnjavaju porijeklo Amerikanaca, nego i jasno prikazuju paleontološki potencijal poluotoka Yucatán, kao i važnost očuvanja jedinstvenog meksičkog nasljedstva.“ 

Značaj novog pronalaska 

To je prvi put da su istraživači uspjeli povezati kostur s lubanjom i DNK koji upućuje na narod koji se bavio lovom i skupljanjem plodova, a koji se doselio preko Beringovog prolaza prije između 26 000 i 18 000 godina, nakon čega su se dalje selili po Sjevernoj Americi prije otprilike 17 000 godina. Na osnovu kombinacije određivanja vremenske odrednice izravno radioaktivnim ugljikom i neizravno metodom koja koristi uran i torij, saznali smo da je to jedan od najstarijih kostura otkrivenih u Novom svijetu.Očito je to najočuvaniji kostur stariji od 12 000 godina i ima sve glavne kosti u tijelu, kao i netaknutu lubanju i zubalo.

Vodeći autor tog rada, James Chatters, je rekao: „Ta ekspedicija je omogućila neke od najjačih dokaza do sada kojima se stvara veza između paleoamerikanaca, prvih ljudi koji su nastanili Ameriku nakon posljednjeg ledenog doba, i modernih američkih Indijanaca. Ovo kazuje da je razlika među njima rezultat in situ evolucije, više nego odvojene migracije sa različitih mjesta gdje su bili nastanjeni u Starom svijetu.“

Članovi istraživačkog tima na terenu su podnijeli izuzetno teške uvjete kako bi došli do udaljenog mjesta na dnu jame Hoyo Negro gdje se kostur nalazio, duboko ispod džungli istočnog dijela poluotoka Yucatán. Tim čiji se članovi bave raznim disciplinama bio je sastavljen od profesionalnih ronilaca, arheologa i paleontologa, a oni su detaljno zabilježili kosti in situ.

Albarto Nava je također bio dio tima koji je prvi otkrio Hoyo Negro 2007. godine, i rekao je: „Nismo imali pojma što bismo mogli naći kada smo prvi put ušli u špilju, koja je raj za špiljsko ronjenje. Ne trebam ni reći koliko sam ponosan jer sam doprinio prikazivanju priče iz špilje Hoyo Negro ostatku svijeta.“ 

Radi se o kosturu žene od 15 ili 16 godina

Procjenjivanje starosti kostura zahtijevalo je novi pristup s obzirom na teške uvjete okoline u kojem se nalazilo. Istraživači su analizirali zubnu caklinu i sjemenje koje su donijeli šišmiši tako što su koristili radioaktivni ugljik i slojeve kalcita s kostiju koje su našli zahvaljujući metodi korištenja uranija i torija, čime su ustvrdili kako je starost kostura između 12 000 i 13 000 godina.

Uz kostur su pronađeni ostaci brojnih izumrlih životinja: 26 velikih sisavaca pronađenih na nalazištu uključivalo je sabljozube mačke i goleme ljenjivce, koji su u Sjevernoj Americi uveliko izumrli još prije 13 000 godina. Dokazi o starosti kostura još su potkrijepljeni dokazima o podizanju razine mora, a ona je za vrijeme posljednjeg ledenog doba bila 120 metara niža nego danas.

Izuzetno mali kostur pripada veoma krhkoj ženi koja je bila visoka tek 1.47 m. Tim ronilaca ju je nazvao „Naia“, a na osnovu razvoja njenog kostura i zuba se procjenjuje da je imala između 15 i 16 godina kada je umrla.

Analiza DNK preuzete iz umnjaka tog kostura pokazala je kako je pripadala skupini ljudi iz Azije koji su bili nastanjeni samo u Americi (haploskupina D, podskupina D1). Pronalazak kostura s DNK iz jedne od prvih i osnivačkih skupina ljudi u Centralnoj Americi uveliko proširuje geografsku rasprostranjenost potvrđenih stanovnika Beringije među prvim Amerikancima.

Projekt Hoyo Negro je vodio Državni institut za antropologiju i povijest (INAH), a podržalo ga je i Društvo National Geographic

Izvor: SciDaily

Možda će vas zanimati