Zemlja i klima

Dan planeta Zemlja - je li Zemlja bila migrirajući planet?

J.Ž.

Prema svemu sudeći, Zemlja bi trebala biti snježni planet poput ledenog svijeta Hoth u petom dijelu filma Ratovi zvijezda: „Imperij uzvraća udarac“. Zašto? Zato jer uobičajene teorije stelarne evolucije predviđaju da je sunce imalo samo 70 posto današnjeg sjaja prije 4.5 bilijuna godina kada je počelo s fuzijom. Suce je stabilno postajalo sve sjajnije i to će se nastaviti i u budućnosti te će s vremenom oceani na Zemlji ispariti.

Jednom kad je Zemlja nagomilala ocean prije 4.3 bilijuna godina, trebala se brzo smrznuti te reflektirati toliko sunčeve svjetlosti nazad u svemir da bi joj se mogućnost otapanja milijunima godina uništila. Dvojba zvana „paradoks slabog mladog sunca“, poznata je od pedesetih godina prošlog stoljeća a popularizirao ju je Carl Sagan. Geokemičari i solarni fizičari od tada traže odgovore.

Smanjenje Zemljine refleksivnosti pomoću smanjenja količine oblaka ne funkcionira. Modeli su također pokazali da efekt staklenika od ugljičnog dioksida i metana ne može dovoljno grijati Zemlju. U nekim simulacijama se ugljični dioksid i metan spajaju i čine fotokemijski smog zbog kojeg se Zemlja još više hladi.

David Minton sa Sveučilišta Purdue osmislio je novo rješenje koje, kako i on sam kaže, kombinira znanstvene činjenice i fikciju. On kaže kako je Zemlja bila bliže suncu u vrijeme njenog formiranja te da je naknadno migrirala u orbitu u kojoj se sada nalazi. Da bi Zemlja ostala mlaka pod hladnijim suncem, trebala je biti otprilike 6 milijuna milja (9.7 milijuna kilometara) bliže suncu nego je danas.

 „Planeti ne vole stajati na jednom mjestu. Oni se vole kretati, “ rekao je Minton tijekom prezentacije na Znanstvenom institutu svemirskog teleskopa u Baltimoreu, 10. travnja.

Ovo je dokazano otkrićem tisuća ekstrasolarnih planeta koji podupiru novu radikalnu ideju koja nikad ne bi bila razmotrena u pedesetim godinama: migracija planeta izgleda više kao pravilo nego iznimka među zvijezdama. Ovo objašnjava procjenu od bilijuna „vrućih Jupitera,“ za koje se pretpostavlja da su se previše približili Suncu i evaporirali. Novija istraživanja nalaze isključivo vodene planete koji su migrirali prema svojim suncima kao ledene kugle.

No kako potaknuti Zemlju da promijeni poštanski broj? Najvjerojatnije objašnjenje, od nekoliko manje vjerojatnih koji su prisutni samo u mladim solarnim sustavima, je gravitacijska igra biljara zvana planet – planet raspršivanje (op. a. eng. planet – planet scattering).

Izazov je u tome što bi se ovaj efekt mogao zavlačiti preko 1 ili 2 bilijuna godina. Još je više problematično to što ako želimo da ova igra glazbenih stolica uopće uspije, potreban nam je još jedan kopneni planet u unutarnjem solarnom sustavu. I još k tome bi trebao biti dosta velik, između mase Marsa i Venere.

Nesretni planet koji „ispada iz igre“ bio bi izbačen iz solarnog sustava i pao bi u sunce ili bi se sudario s drugim kopnenim planetom.

Ovo nije toliko nevjerojatno jer je Sunčev sustav u osnovi kaotičan, kaže Minton. „Solarni sustavi ne znaju hoće li biti stabilni bilijunima godina.“  Minton kaže da najbolja  dinamička kompjuterska simulacija za relokaciju Zemlje otkriva da se 75% Zemljine mase zabilo u Veneru – u ultimativnoj igri nebeskog flipera „tri su gužva“. Ovo se trebalo dogoditi prije 2 do 3 bilijuna godina, gdje je Zemlja izvukla deblji kraj i bila odbačena u svoju današnju putanju.

Ova ideja me malo razočarala jer zvuči kao neko ludo upozorenje o imaginarom Nibiru planetu koji će prema predviđanjima prouzročiti kraj svijeta 2012. Povrh toga, sedamdesetih godina, Sagan je ismijao ad hoc teoriju Immanuela Velikovskog o odbjegloj Veneri i drugim sudarima planeta. Ideje Velikovskog bile su temeljene na komparativnoj mitologiji, a ne na dinamičkom modeliranju.

Model sudara Venere je „vjerojatna ideja“ inzistira Minton, ali „teži prema znanstvenoj fantastici.“ Dodaje kako bi to značilo da se Venera formirala do prije 2.5 bilijuna godina te bi objasnilo zašto Venera izgleda kao geološki mladolik vulkanski planet.

Bez obzira na ovaj scenarij, nije nužno da smo sigurni u budućnosti. U jednoj od 2500 dinamičkih simulacija o evoluciji sunčevog sustava, Merkur, koji ima kvazi – stabilnu orbitu, biva izbačen iz sunčevog sustava unutar 5 bilijuna godina od sada. To izaziva konačan Armageddon: sudar Zemlje i Venere. Mars je odbačen dalje od Sunca.

Prema teoriji kaosa, i najmanje uznemirenje može izazvati dramatične posljedice bilijunima godina u budućnosti. Ovo se zove efekt leptira, gdje nešto bezazleno poput leptirovog mahanja krilima može prouzročiti uragan u budućnosti.

Jedan nebeski ekvivalent efektu leptira je nezamjetno pomicanje u planetarnim orbitama zbog letjelica koje koriste pomoć gravitacije planeta koja daje letjelici trzajnu brzinu pritom „kradući“ impuls planeta. Ali teorija kaosa je toliko nepredvidiva da nitko nikad ne zna bi li takav događaj imao dobre ili loše posljedice. Možda kruženjem NASA-ingo Messengera oko Merkura zapravo izbjegavamo scenarij „sudari svjetova“ i prema tome kraj svijeta!

Izvor: Discovery

Možda će vas zanimati