ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

Možemo li samo vježbom postići savršenstvo?

Koja je tajna potpunog svladavanja neke vještine? Je li svatko od nas sposoban biti odličan u nečem ili su samo neki ljudi stvoreni da postanu vrhunski stručnjaci?

Uvriježeno je mišljenje da  je 10 000 sati vježbe recept za postizanje stručnosti bez obzira na urođene sposobnosti. Prema tome, svatko može postići izvrsnost i profesionalnost u nekom području ako uloži dovoljno vremena. Međutim, nije svako vježbanje jednako korisno, odnosno treba biti predano i intenzivno da bi postigli željeni efekt. Je li ključ uspjeha uistinu u 10 000 sati vježbe?

Novo istraživanje saznaje da velika količina vježbe ipak nije dovoljna da samostalno objasni zašto se ljudi razlikuju u razini uspješnosti. Zach Hambrick, profesor psihologije na Sveučilištu u Michiganu, došao je do tog zaključka analizirajući 14 studija u dvama najviše istraživanim područjima stručnosti; šahu i glazbi.

„Vježba je važna da bi se postigla visoka razina izvedbe, no ovo je istraživanje pokazalo da to nije dovoljno“, kaže Hambrick.

Vježba objašnjava svega 30% razlike uspješnosti glazbenika te 34% razlike šahista. Zbog toga netko postigne izvrsnost tek nakon 20 godina i nebrojeno sati vježbe, dok netko drugi istu razinu izvedbe ostvari za svega 2 godine. Drugim riječima, potrebno je više od upornog rada da bismo postali stručnjak. Hambrick pritom naglašava važnost drugih faktora poput inteligencije, urođenih sposobnosti ili dobi u kojoj se aktivnost započinje vježbati. U prethodnom istraživanju predložio je da kapacitet radnog pamćenja, koji je usko povezan s općom inteligencijom, može ponekad biti odlučujući čimbenik između biti dobar i biti izvrstan.

Kako su istraživači izračunali te postotke? Uspjeh šahista i glazbenika je mjeren putem rezultata koje postižu te su tako  rangirani. Svatko od njih je procijenio koliko sati je proveo vježbajući te su jednostavno izračunate korelacije između prijavljenih sati vježbe i postignutih rangova. Možemo primijetiti da su brojni drugi faktori, koji su mogli utjecati na uspjeh, ostali nezahvaćeni. Prije svega, pitanje je koliko su šahisti i glazbenici točno procijenili duljinu vremena koje su posvetili vježbi otkada su se počeli baviti svojim područjem. Ljudsko sjećanje je manjkavo i subjektivno, a moguće je da su neki od njih namjerno davali pogrešne odgovore.

Da bismo dobili pravi odgovor na ovo pitanje, nužno je provesti preciznija istraživanja koja će omogućiti jednoznačnije zaključke. Primjerice, šahisti ili glazbenici bi mogli voditi dnevnik u kojem će kroz nekoliko godina svakodnevno prijavljivati koliko sati su vježbali. Napredak u vještini bi se mjerio svakih nekoliko mjeseci pred povjerenstvom. Ako im izmjerimo i inteligenciju, mogli bismo vidjeti napreduju li iznadprosječno inteligentne osobe brže od prosječnih. Međutim, jasno je da bi takvo istraživanje bilo zahtjevno jer zahtjeva dosta vremena i višegodišnju motiviranost za sudjelovanjem.

Ne smijemo dopustiti da nas obeshrabre istraživanja koja impliciraju da možda nismo počeli dovoljno rano, da nismo dovoljno inteligentni ili jednostavno nemamo prirodni talent. Nitko nije rođeni talent i nitko ne može biti dobar u svemu što radi. Treba nastaviti potragu za onim što volimo te izgubiti sebe u sreći procesa koji vodi prema uspjehu. Uspjeh u nekom području stvara samopouzdanje koje se prenosi na sve ostale izazove u životu te nam omogućava da u potpunosti iskoristimo svoj ljudski potencijal. 

Izvor: Michigan State University, TIME

Podijeli.