ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

Zašto imamo brade?

Zašto je moderni čovjek jedina vrsta koja ima bradu? Znanstvenici kažu da ona nije nastala zahvaljujući mehaničkim silama, nego se razvila evolucijom: kako je naše lice postajalo manje, izbacivalo je koščatu izbočinu na najnižem dijelu naših glava.

Bradu ima jedino moderni čovjek

Pogledajte lubanju primata ili neandertalca te je usporedite s lubanjom modernog čovjeka. Imamo jednu značajku koju primati, neandertalci, arhaični ljudi pa niti ijedna druga vrsta nemaju – bradu.

„Na neki se način to čini trivijalnim, ali razlog iz kojega su brade tako zanimljive taj je što smo mi jedini koji ih imamo“, rekao je Nathan Holton koji proučava kraniofacijalne osobitosti i mehanizme na Sveučilištu u Iowi. „One su nama jedinstvene.“

Brada nije rezultat mehaničkih sila

Nova istraživanja koja su provodili Holton i suradnici na Sveučilištu u Iowi pokazuju da naše brade nisu rezultat mehaničkih sila poput žvakanja, nego rezultat evolucijske prilagodbe koja uključuje veličinu i oblik lica, a moguće je da je povezana s promjenom razine hormona kad smo postajali društveno pripitomljeni.

Ovo bi otkriće, ako je točno, moglo pomoći riješiti raspravu o tome zašto moderni čovjek ima bradu i kako je ona nastala koja se s prekidima vodi duže od stoljeća.

Čista geometrija

S pomoću naprednih biokemijskih analiza lica i lubanje koje su provedene na približno 40 ljudi kojima su se uzimale mjere od kad su bili bebe pa do odrasle dobi, tim sa Sveučilišta u Iowi zaključio je kako mehaničke sile poput žvakanja nisu mogle proizvesti otpor potreban kako bi se stvorila nova kost u donjoj čeljusti ili na njezinu području. Štoviše, u znanstvenom radu objavljenom na internetu u časopisu Journal of Anatomy iznose kako se čini da je nastanak brade u modernih ljudi proizašao iz jednostavne geometrije: kako nam je lice postajalo manje tijekom evolucije od arhaičnog čovjeka do danas – zapravo nam je lice 15 % kraće nego lice neandertalaca – brada je postajala koščata izbočina, prilagođena, šiljasta značajka na dnu lica.

„Ukratko, ne nalazimo dokaze da brada ima mehaničku funkciju te u nekim slučajevima smatramo da se brada teže nosi s mehaničkim silama kako se razvijamo“, rekao je Holton profesor asistent i antropolog na Odsjeku za ortodonciju na Fakultetu stomatologije Sveučilišta u Iowi. Sve u svemu, ovime se pretpostavlja da brada nema svrhu smanjivati rastezanja i istezanja te su druga objašnjenja vjerojatno ispravnija.“

Sekundarna posljedica promjene načina života

Što je još zanimljivije, antropolozi sa Sveučilišta u Iowi predvođeni Robertom Franciscusom smatraju da je ljudska brada sekundarna posljedica promjene našeg načina života od prije 80.000 godina, što se još više ubrzalo za vrijeme moderne migracije iz Afrike od prije gotovo 20.000 godina. Dogodilo se sljedeće: moderni su se ljudi razvili iz skupine lovaca-skupljača koji su bili izolirani jedni od drugih, u skupine koje surađuju i stvaraju društvene mreže u svojoj okolini. Čini se da su te povezanije skupine poboljšale stupanj vlastitog izražavanja u umjetnosti i ostalim simboličnim medijima.

Muškarci su osobito postali mirniji u ovom razdoblju, s manje tendencije ka borbi za teritorij i imovinu te su skloniji sklapanju saveza, što se vidjelo po razmjeni dobara i ideja koje su koristile svima i svakome.

Smanjena razina testosterona

Promjena ponašanja bila je povezana sa smanjenom razinom hormona, konkretnije testosterona, što je rezultiralo vidljivim promjenama u muškoj kraniofacijalnoj regiji: velika promjena bilo je to što je lice postalo manje – ograničeno u djelovanju – fiziološki odmak koji je stvorio prirodnu mogućnost za pojavljivanje ljudske brade.

„Mi smatramo da je moderni čovjek u određenom trenutku imao prednost od dobro povezane društvene mreže kako bi mogao razmjenjivati informacije, pri čemu je prije dolazilo do inovacija“, rekao je Franciscus koji je bio dio tima kad su prvi put iznijeli svoju teoriju u radu objavljenom prošlog kolovoza u časopisu Current Anthropology (engl. Suvremena antropologija) te je jedan od autora trenutnog rada, „a da bi se to dogodilo, muškarci su morali podnositi jedni druge. Moralo je postojati više znatiželje nego agresije, a dokaz o tome leži u arhitekturi lica.“

Novo istraživanje podupire taj argument u tome što se čini da odbacuje mogućnost da je brada nastala mehaničkim djelovanjem poput žvakanja.

Teorija o djelovanju mehanički sila

Znanstvenici su istražili kako je regija čeljusti općenito reagirala na dvije sile – vertikalno iskrivljenje i poprečno iskrivljenje. U poprečnom iskrivljenju jedna je strana čeljusti izvučena naprijed što je rezultiralo kompresijom vanjskog dijela brade. U vertikalnom iskrivljenju, grana, stražnji više ili manje vertikalni dio na svakoj strani donje čeljusti, strši vani napinjući područje brade. U oba slučaja smatralo se da je područje brade mehanički izbočeno, na mikroskopskoj razini stvarala se nova kost , kao kad se pri podizanju utega stvaraju mali rascjepi koji omogućuju stvaranje novih mišića. Prema tome je nastala teorija da su mehaničke sile poput žvakanja dovele do brade.

Međutim, u istraživanju periodičkih izmjera glava sudionika od tri godine do preko 20 godina, znanstvenici Sveučilišta u Iowi nisu pronašli dokaze da bi te neprimjetne mehaničke sile doveze do novih kostiju u regiji brade. Umjesto toga, otkrili su gotovo suprotno: pojedinci s najmanje mehaničkog otpora imali su brade najsličnije tro- ili četverogodišnjacima, što bi značilo da nisu imali baš puno brade.

Kako se čovjek razvija tako nastaje brada

Ono što znanstvenici jesu primijetili je to da „rast“ brade ima više povezanosti s tim kako se svaka značajka na našem licu prilagođava kako nam se povećava veličina glave, baš kako biste složili pojedinačne dijelove u trodimenzionalnoj slagalici koja mijenja oblike i širi se.

Djeca, na primjer, imaju ravnu, gotovo neistaknutu bradu baš kao neandertalci. Ta koščata isturenost postaje vidljiva tek s rastom naše glave i lica u odrasloj dobi.

„Prema našem istraživanju isturenost brade nije povezana s funkcijom“, kaže Holton „i vjerojatno je više povezana s prostornom dinamikom tijekom razvoja.“

Autori koji su sudjelovali u istraživanju, svi sa Sveučilišta u Iowi, jesu: Laura Bonner, Jill Scott, Steven Marshall i Thomas Southard. Istraživanje je financirao Odsjek za ortodonciju s Fakulteta stomatologije Sveučilišta u Iowi.

Izvor: Uiowa.edu

Podijeli.