ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

Ako je Svemir beskonačan - gdje su svi?

5. mogućnost: postoji samo jedan oblik života visoke inteligencije: „super-predatorska civilizacija" (kao što su to ljudi na Zemlji), koja je daleko naprednija od svih i taj položaj održava istrebljivanjem inteligentnih civilizacija čim one pređu određenu granicu. To bi baš bilo loše. Ideja bi možda imala smisla jer je neisplativo koristiti resurse da bi se inteligentna civilizacija uništila čim se pojavi. Možda i zato što većina nestane sama od sebe. Ali nakon određenog trenutka super bića poduzmu mjere: jer oni nove inteligentne vrste doživljavaju kao viruse koji rastu i šire se. Ova teorija pretpostavlja da je onaj tko je prvi u galaksiji postao inteligentan ujedno i pobijedio, te sad nitko drugi nema šansu. Ova teorija objašnjava i manjak aktivnosti u Svemiru jer bi se u tom slučaju broj inteligentnih civilizacija sveo na tek jednu.

6. mogućnost: mnogo je aktivnosti i zvukova iz Svemira, ali je naša tehnologija previše primitivna i slušamo krive stvari. Poput šetnje suvremenom zgradom s upaljenim „voki-tokijem" iz kojeg ne čujete ništa, a kada ne čujete ništa (a nećete čuti, naravno, jer svi danas koriste mobitele, a ne „voki –tokije"), zaključite da je zgrada zasigurno prazna. Ili možda, kao što je ukazao i Carl Sagan, možda naši umovi rade eksponencijalno brže ili sporije od drugog oblika života u Svemiru. Primjerice, možda njima treba 12 godina da kažu: „Bok!", a mi pri tom ne čujemo ni zvuka.

7. mogućnost: primamo signale od inteligentnog života, ali naša vlada nam to skriva. Ovo je idiotska teorija, ali moramo ju spomenuti kad se o njoj već toliko govori.

8. mogućnost: više civilizacije svjesne su našeg postojanja i motre nas (iliti „ZOO hipoteza"). Koliko mi znamo, super inteligentne civilizacije postoje u strogo reguliranoj galaksiji, a naša Zemlja se tretira kao dio velikog zaštićenog nacionalnog parka, uz strogu napomenu: „Gledaj, ali ne diraj!" koja vrijedi za planete poput našega. Mi ih ne bismo primjećivali, jer da nas daleko inteligentnije civilizacije žele promatrati, znale bi kako to jednostavno činiti bez našeg znanja. Možda postoji pravilo slično onome iz „Zvjezdanih staza" koje brani super inteligentnim bićima otvoreni kontakt s manje inteligentnim vrstama ili svoje predstavljanje istima dok manje vrste ne dosegnu određenu razinu inteligencije.

9. mogućnost: više civilizacije su ovdje, oko nas. Ali mi smo previše primitivni da bismo ih primijetili. Michio Kaku objasnio je to ovako:

„Recimo da se usred šume nalazi mravinjak. A odmah uz mravinjak počinje se graditi velika autocesta od deset traka za vožnju. Pitanje glasi: 'Bi li mravi mogli razumjeti tehnologiju i namjere bića koja grade autocestu kraj njih?'"

Ne radi se o tome da mi pomoću naše tehnologije ne možemo primiti signale s Planeta X, već ne možemo shvatiti što bića s Planeta X jesu ili što pokušavaju učiniti. Čak i ako nas pokušavaju prosvijetliti, nama je to toliko neshvatljivo koliko i da mi mrave pokušavamo naučiti kako da se koriste internetom.

Nadalje, ovo bi mogao biti odgovor i na pitanje zašto nas, ako ih zapravo postoji mnogo, civilizacije Tipa III nisu nikako kontaktirale. Da bismo odgovorili na to moramo se zapitati: kada je Pizzaro stigao u Peru, je li zastao kod nekog mravinjaka i pokušao uspostaviti komunikaciju? Radi li se o njegovoj velikodušnosti ako je pokušao pomoću mravima u mravinjaku? Je li postao neprijateljski nastrojen te usporio svoju misiju da bi uništio mravinjak? Ili mu je mravinjak bio potpuno nevažan? Upravo to bi mogla biti naša situacija.

10. mogućnost: potpuno pogrešno doživljavamo svoju stvarnost. Postoji mnogo načina zbog kojih je naše mišljenje možda u potpunosti pogrešno. Možda mi doživljavamo Svemir na jedan način, a on je zapravo nešto posve drugačije, poput holograma. Ili smo možda mi izvanzemaljci i ovdje smo postavljeni kao svojevrsno gnojivo. Postoji i mogućnost da smo dio računalne simulacije nekog znanstvenika iz drugog svijeta, a drugi oblici života jednostavno nisu programirani u toj simulaciji.

Kako nastavljamo našu možda uzaludnu potragu za izvanzemaljskom inteligencijom, teško je zapravo reći koja je opcija bolja. Iskreno, i spoznaja da smo službeno sami u Svemiru i spoznaja da službeno postoje i drugi bile bi jezive, a to je zajedničko i svim gore navedenim nadrealnim scenarijima: štogod bila istina, zapanjujuće je!

Ako izuzmemo šokantnu komponentu nalik znanstvenoj fantastici, Fermijev paradoks čini nas pomalo poniznima. I to ne poniznima u običnom smislu: „Ah da, nevažni smo i naše postojanje traje tri sekunde" koju Svemir uvijek izazove. Fermijev paradoks izaziva oštriju, osobniju poniznost koja se može dogoditi nakon provođenja mnogih sati u proučavanju najcjenjenijih znanstvenika naše vrste koji predstavljaju lude teorije, s vremena na vrijeme mijenjaju mišljenje i naveliko proturječe jedan drugome te nas tako podsjećaju da će nas buduće generacije gledati isto onako kako mi gledamo na ljude iz razdoblja antike koji su bili sigurni da su zvijezde unutarnji dio rajske kupole misleći: „Ajme, pa oni nisu imali pojma o svijetu oko njih!"

Sve ovo udarac je za samopouzdanje naše vrste koje proizlazi iz ovih ideja o civilizacijama Tipa II i III. Ovdje, na Zemlji, mi smo kraljevi našeg malog dvora, ponosi vladari velike grupe idiota koji dijele ovaj planet s nama. I u tom mjehuriću u kojem nemamo konkurencije niti ikoga tko bi nas osuđivao, rijetko se suočavamo s idejom da smo daleko najniža vrsta u usporedbi s nekim. Ali nakon što mnogo vremena provedemo u razmišljanju o civilizacijama drugog i trećeg tipa, naš ponos i moć su poljuljani.

Imajući na umu ideju da je čovječanstvo usamljeno siroče na malenom kamenčiću usred pustog Svemira, jednostavna činjenica da nismo toliko pametni kao što to mislimo i mogućnost da bi većina onoga što mi mislimo mogla biti netočna, zvuči divno. Ona otvara vrata ideje da možda, jednostavno možda, postoji više u toj priči nego što mi toga svjesni.

Autor: Tim Urban

Izvor: Wait But Why

Podijeli.