ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

HIV nije neizlječiv, a evo i kako smo došli do toga


Promjena igre

Nova su se vrata otvorila približno 3 godine nakon početka epidemije. HIV se „skrivao“ u tjelesnim stanicama, a kada bi se uklonio iz ljudskog tijela virus bi umro iznimno brzo. Posljedica toga je da znanstvenici koji su ga proučavali nisu mogli uzroke zadržavati dovoljno dugo na životu da bi locirali virus. Stoga su tek 1984. naišli na prijelomno otkriće.

Tada su Robert C. Gallo, liječnik iz SAD-a, i znanstvenih Luc Motagnier stekli svjetsku slavu otkrivši HIV. Konačno, znanstvenici su pronašli virus odgovoran za ovu bolest.

Kristen kaže da su se, jednom kad se otkrilo što HIV zapravo jest, mogla stvoriti antitijela kojima bi se ispitivalo ima li netko HIV. Nažalost, iako se nekome moglo priopćiti da ima HIV, moglo se učiniti malo toga osim obavijestiti tu osobu da umire. Prve mogućnosti liječenja pojavile su se tek tri godine kasnije.

Godine 1987. na tržištu se pojavio AZT. Poznat i kao zidovudin, ovaj je lijek utjecao na smanjenje stanica HIV-a u tijelu. Kristen napominje da je taj lijek bio prvi korak u drugom smjeru. „On je doslovce imao Lazarov efekt na ljude,“ utvrdila je Kristen. „Zahvaljujući njemu pojedinci su se doslovno okrenuli s praga smrti.“

Zahvaljujući ovom lijeku, pojedinci koji gotovo da i nisu imali imunološki sustav mogli su nadomjestiti svoje T-limfocite te povratiti funkcije imuniteta. No iako je AZT spašavao živote, Kristen je brzo istaknula da su njegove posljedice zadale nove noćne more pacijentima koji su bolovali od HIV-a/AIDS-a. Osim uobičajenih nuspojava koje dolaze s većinom lijekova, poput glavobolja, mučnina i povraćanja, AZT je uzrokovao značajne probleme s krvlju (uključujući smanjenje crvenih i bijelih krvnih stanica), propadanje mišića i teške (gotovo pogubne) probleme s jetrom.

No, unatoč tim komplikacijama, to je lijek koji je bio sve što smo imali na raspolaganju u nadolazećem desetljeću.

Sljedeći veliki korak za čovječanstvo

Godine 1995. došlo je do velike promjene. Tada se razvilo kombinirano liječenje. Prije toga koristili smo se monoliječenjem (oslanjanje na isključivo jedan lijek ili liječenje). „Primijetili smo da ljudi koji bi se oslonili samo na jedan lijek budu dobro tijekom pola godine ili nekoliko godina,“ objašnjava Kristen, „ali onda bi broj njihovih T-limfocita počeo opadati, te bi se tada opet razboljeli.“ Ona ističe i kako je jedini spas bio u prijelazu s jednog lijeka na drugi, što bi upalilo s vremena na vrijeme , ali bi, kao i prethodni lijek, postalo neučinkovito.

No sredinom devedesetih počeli smo ljudima davati različite lijekove istovremeno.

„Zaključili su da trebate početi uzimati najmanje tri različita lijeka iz tri različite klase lijekova. Svaki od njih zaustavljao bi HIV u određenom stadiju njegova razvoja. Stoga, ako prvi lijek zaustavlja drugi stadij, a dio HIV-a preživi, trebamo još jedan lijek koji bi bio potpora i koji bi dohvatio preživjeli virus, a potom i još jedan lijek koji bi bio podrška prvim dvama lijekovima. U svakom slučaju, možete to zamisliti kao otpor antibiotika. U osnovi, ako se dovoljno HIV-a nastavi replicirati, dolazi do promjene. On doslovno promjeni svoj RNA. Stoga je potreban i drugi plan za lijek koji ga zaustavlja. A ako se to stalno događa, ako postoji samo jedan lijek u tijelu pacijenta, preostaje nam samo mutirani, otporni virus.“

Kombinirano liječenje učinkovito je blokiralo proces mutacije, čime se osiguravalo da HIV ne može postati otporan na liječenje. U konačnici, ovo se liječenje i dalje koristi, ali naravno, nije savršeno. Kristen naglašava da je uzimanje lijekova u točno određeno vrijeme od ključne važnosti. „Ako osoba ne uloži 90 % do 95 % ustrajnosti za liječenje, podliježe riziku da HIV postane otporan na lijekove. Stoga, ako osoba nema namjere biti predana liječenju, to je čak i gore od toga da se uopće ne liječi jer u tom slučaju barem neće postati otporna na lijekove.“

Kristen kaže da je pridržavanje čak i važnije kada se u obzir uzme da se otpornost može prenijeti (iako to nije jako često). U svakom slučaju, ako danas slijedite navedena liječenja, nema razloga da ne proživite život (ili barem njegov veći dio) onako kako biste ga i inače proživjeli.

Uz to, Kristen ističe da je HIV i dalje ozbiljno pitanje. „Nemate kraći životni vijek od osobe koja nema HIV pa ga ja stoga uspoređujem s dijabetesom. Očito, postoje velike razlike između tih bolesti, ali oboje vas mogu ubiti. Imaju drastične tjelesne posljedice ako o njima ne vodite računa, ali možete se nositi s njima. Možda nije zabavno, ali može se preživjeti.“

Budućnost HIV-a: cjepiva i lijek

KLIK na stranicu 3:

Podijeli.