ZNANOST: hrvatski znanstveni portal

HIV nije neizlječiv, a evo i kako smo došli do toga

Kada se HIV pojavio, većina je osoba razvila AIDS unutar osam do deset godina, a jednom kada je bolest bila dijagnosticirana očekivalo se da osobi preostaju dvije godine života. Bila je to smrtna kazna. Ipak, to se dramatično promijenilo zahvaljujući napretku u znanosti. Štoviše, „HIV više nije neizlječiv“.

Ta informacija dolazi od Kristen Lanphear, žene koja je posvetila svoj život pomaganju u borbi protiv HIV-a i AIDS-a.

Sa samo 14 godina Kristen je počela raditi kao edukator o prevenciji širenja HIV-a za američki Crveni križ. Od tada je radila kao specijalistica za prevenciju za organizaciju AIDS Rochester, a trenutno radi kao voditeljica Inicijativa za zdravlje zajednice (eng. Community Health Initiatives) organizacije Trillium Health koja se specijalizirala za sveobuhvatnu brigu za one koji žive s HIV-om ili AIDS-om.

Važnost njena posla ne može se dovoljno naglasiti budući da je HIV epidemija koja je zahvatila čovječanstvo već preko tri desetljeća, a smatra se da je do danas oduzela 39 milijuna života.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (eng. WHO) 2013. godine diljem svijeta približno je 35 milijuna ljudi živjelo s HIV-om ili AIDS-om. Od toga je oko 3,2 milijuna djece mlađe od 15 godina. Ti su podaci strašni, posebno kada se uzme u obzir da bi u prethodnim desetljećima većina tih osoba ubrzo bila mrtva.

Stvari više nisu tako crne

Zahvaljujući naprecima u modernoj medicini, više se ne smatra da je HIV neizlječiv. Znanstvenici ga radije karakteriziraju kao uzročnika „kronične bolesti kojom se može upravljati“. Nije zabavno i morat ćete se s time boriti cijeloga života, ali se s time može boriti. Možemo se nositi s tim. A naposljetku, osobe koje imaju HIV imaju isti životni vijek kao i osobe bez virusa. Kristen je za ovaj članak otkrila više o izvanrednim naprecima koji su nas doveli do ovoga gdje smo danas te o tome kamo bi nas borba mogla dalje odvesti.

Za početak, nekoliko osnova o HIV-u i AIDS-u.

Ukratko, HIV je virus. On napada naše tijelo i vodi do AIDS-a, što je stanje kada razina T-limfocita u tijelu padne ispod 200. T-limfociti bijele su krvne stanice koje HIV koristi kao svojevrsnu tvornicu za stvaranje još HIV-a. To je poprilično loše, budući da T-limfociti imaju osnovnu ulogu u borbi organizma protiv bolesti. U konačnici, ako broj T-limfocita postane prenizak, podložni smo bolestima protiv kojih bismo se inače jednostavno izborili.

Trenutno nema lijeka kojim bi se izliječila infekcija HIV-om, a ne postoji ni cjepivo.

Srećom, moguće je zaštititi se od HIV-a i AIDS-a, budući da točno znamo kako se širi: preko tjelesnih tekućina. Kako Kristen naglašava: „ Zapravo, HIV nije lako dobiti. Nije to nešto što slučajno možete pokupiti na ulici“. Zaista, iako stanice HIV-a žive u gotovo svim dijelovima ljudskog tijela, šire se samo ako dođete u izravni kontakt s krvlju, spermom, vaginalnim izlučevinama ili mlijekom za dojenje. „Izravni kontakt“ podrazumijeva da HIV ne može prodrijeti kroz kožu, već mora ući u tijelo (kroz porezotinu, tjelesni otvor itd.).

Često se HIV prenosi nezaštićenim seksualnim odnosima ili kontaminiranim iglama što znači da se jednostavno možete zaštititi uporabom čistih igala (koje nisu prije korištene) ili uporabom kondoma tijekom odnosa.

HIV se ne širi putem sline. Ni malo. Ništa. Ni 5 grama. Ni 5 tona. Pa ni 500 tona. Slinom se ne prenosi HIV. Stoga je ljubljene uredu.

Usudite li se dotaknuti nekoga zaraženog HIV-om?

Također se ne širi drugim oblicima uobičajenog kontakta (držanjem za ruke, grljenjem, itd.). Ne širi se ni preko komaraca ili bilo kojeg drugog virusa (HIV je i skraćeno od Human Immunodeficiency Virus čime već i ime implicira da su samo ljudi prijenosnici). Također vas ne mora brinuti niti plivanje u bazenima. Iako se HIV nekada mogao prenijeti transfuzijama krvi, postupci analize krvi učinkovito su uklonili taj rizik.


Početak epidemije

Kristen naglašava da se, iako znanstvenici nisu postali svjesni epidemije HIV-a do ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća (do 1981., točnije) čovječanstvo s ovim virusom jamačno srelo stoljeće ranije.

Ali ako su ljudi bili zaraženi virusom i od njega umirali tijekom stotinu godina, ne bismo li primijetili? Nažalost, Kristen kaže da je odgovor u načinu na koji HIV utječe na tijelo. „Zbog toga što HIV utječe na imunološki sustav, ljudi bi postali bolesni od inače normalnih bolesti. Stoga se u tridesetima, četrdesetima i pedesetima nitko nije zapitao kad bi netko umro od gripe, pa čak ni prehlade“. Zbog toga se tek u osamdesetima, kada je velik broj ljudi obolio od vrlo rijetkog oblika raka kože, uočila povezanost.

U tim je ranim godinama dijagnoza HIV-a bila vrlo loša stvar.

Štoviše, prema Kristen, dijagnoza HIV-a u osamdesetima nalikovala je kugi u srednjem vijeku. „Ako bi se otkrilo da imate to… jednom kad se otkrilo da imate ljubičaste lezije, bili ste gotovi. Bio je to poput onih trenutaka kada bi se primijetile crne lezije i žrtve Crne smrti znale su da su gotove.“

Jednostavno nije bilo nade za pacijente jer, dodaje Kristen, liječnici jednostavno nisu imali ideje s čim se to bode. Zaista, stvari su bile toliko lože da se u početku smatralo da virus napada isključivo homoseksualce: vjerovalo se da postoji nešto fundamentalno drugačije u biologiji homoseksualaca što ih je činilo podložnijima ovoj bolesti. „U početku se o bolesti čak govorilo kao o „homoseksualnom raku,“ objašnjava Kristen, „a kada su konačno shvatili o čemu se radi, da ljudi dobivaju taj rak zbog oslabljenog imuniteta, prvo ime bolesti bilo je oslabljenost imuniteta povezana s homoseksualnošću, GRID, (eng. Gay Related Immune Deficiency ).

KLIK na stranicu 2:

Podijeli.